Djeca Hrvata u Norveškoj: U vrtiću spavaju vani, a u školi uče pomagati jedni drugima...

Vrtići u Norveškoj bili su jedno od najvećih iznenađenja i kulturoloških razlika. No jako smo zadovoljni što naš sin upravo ovdje ide u vrtić i što ima priliku provoditi djetinjstvo u vrtiću gdje su želja i volja djeteta na prvome mjestu, gdje je igra neograničena, a s druge strane rutina je jako dobro savladana i točno se zna što se u koje doba dana radi.
Kaže nam tako Dunja Kušan (34), koja se sa suprugom Goranom preselila u Oslo prije pet godina. U Norveškoj im se rodio sin, koji sad ima 4,5 godina. Dunja je magistra novinarstva, a u Norveškoj se prekvalificirala i radi u vrtiću.
Za 24sata ispričala je svoje dojmove i iskustva s norveškim obrazovnim sustavom.Kako ističe, najveće razlike s hrvatskim sustavom su upravo u predškolskom i osnovnoškolskom sustavu.

'Nema lošeg vremena, samo loše odjeće'

- Igra vani je svakodnevna, bez obzira na vremenske uvjete, jer kako Skandinavci kažu: ‘Nema lošeg vremena, samo loše odjeće’. Volja djeteta je jako važna, poznavanje rutine i postavljanje granica. Radi se puno na razvoju pojedinog djeteta kroz razne projekte gdje se djeca samostalno izražavaju i tako uče - ističe Dunja.
Opušteni pristup odgojitelja i učitelja, kakav se primjenjuje u skandinavskim zemljama, tipičan je i za Norvešku.
- Tete u vrtiću i učiteljice u školi djeca zovu imenom, što mi je bilo vrlo neobično. U vrtiću žive u skladu s prirodom, igraju se s grančicama, lišćem, prirodnim materijalima i ambalažom, to potiče kreativnost i maštu - pojašnjava Dunja, koju su neki običaji posebno iznenadili.
Tako vrtićanci najčešće spavaju vani dok se temperatura zraka ne spusti ispod 10 stupnjeva Celzijevih, a roditelji djetetu moraju pripremiti barem jedan obrok koji se jede vani, u prirodi, Drugi obrok pripremaju u vrtiću.
Dječji vrtić nije obavezan, ali je cilj norveških vlasti da vrtići budu dostupni svima i svako dijete ima sigurno mjesto u vrtiću kad navrši godinu dana. Vrtići mogu biti privatni i državni, a cijena je svima skoro ista. Primjerice, mjesečna cijena za vrtić u Oslu je oko 2200 kuna, bez prehrane, no ona se spušta ovisno o primanjima i broju djece iz obitelji u vrtiću.
Osnovna škola je obavezna i besplatna te traje deset godina. Dijeli se na osnovnu školu od 1. do 7. razreda i višu osnovnu školu od 8. do 10. razreda.

Na praktičnoj nastavi izrađuju noževe

Od 1. do 7. razreda nema ocjena, no dva puta godišnje piše se test na državnoj razini. U školi zvono ne zvoni poslije svakog predmeta. Nema stresa (‘ikke stress’) i sve je podređeno tome, svako dijete je bitno i bitno je kako se osjeća u školi. Zadaća se dobiva na početku tjedna i treba je napraviti do petka. Učenici nisu pod stresom i unaprijed znaju plan za sljedeći tjedan. Postoje sastanci u školi na koje djeca dolaze u pratnji roditelja, a roditelj je tu većinom kao promatrač jer učitelj i dijete razgovaraju o djetetovu razvoju, primjedbama, željama, o učenju, o društvenom životu u školi, tumači.
- Roditelji ne kupuju knjige niti pribor, sve dobiju u školi. Knjige se koriste najčešće u školi, a prenose se s generacije na generaciju. Roditelji ih samo premotaju novim omotima i spremne su za dijeljenje znanja novim đacima. Učitelji se često koriste i kopiranim materijalima, a danas je sve češće da učenici koriste tablete. Zadaće i svi materijali šalju se putem aplikacije, koja je također dostupna na uvid roditeljima u svakom trenutku. U osnovnoj školi nema puno predmeta, tako da djeca nisu opterećena. No postoje vrlo korisni predmeti, poput ‘Hrana i zdravlje’, u kojem djeca uče kuhati, te ‘Umjetnost i ručni rad’, u kojem uče, primjerice, izrađivati noževe ili štrikati i heklati. Jako se potiče čitanje, informiranost. Tijekom užine u školi učenici gledaju vijesti za djecu. Posve je drukčiji pristup obrazovanju nego u Hrvatskoj. Nema toliko učenja napamet mnogih informacija - pojašnjava ona.

Plaćaju se izvannastavne aktivnosti u školi, kao i rad s asistentom, a vrlo veliku pozornost pridaju razvijanju zajedništva i jednakosti među učenicima. Ne stvaraju se razlike među djecom, bez obzira na školski uspjeh i socijalni status, a mnoge su strategije smanjivanja bulinga među djecom. Tako svako dijete u razredu ima prijatelja za učenje, koji se mijenjaju svaka dva tjedna. Kad krenu u školu, djeca dobivaju i prijatelje zaštitnike iz višeg razreda.
- Mladi nakon školovanja u Norveškoj imaju mnogo bolje uvjete za posao i karijeru, najprije zbog ekonomske situacije i tržišta rada. Osobno vrlo cijenim hrvatski obrazovni sustav i vjerujem da osoba koja se obrazuje u Hrvatskoj može konkurirati na tržištu rada cijelog svijeta - zaključuje Dunja.

U školi imaju i golf teren

Kako funkcioniraju norveške srednje škole, uvjerila se i Irena Karas, profesorica francuskog jezika, koja je prije nekoliko godina preko programa Erasmus+ sudjelovala u edukacijskom programu u tamošnjim školama.
– Osnovnu školu Skjelnan, koju smo posjetili, pohađaju 283 učenika u dobi od 6 do 13 godina, ima 27 učitelja, jednog ravnatelja i dvoje zamjenika ravnatelja. Škola radi u jednoj smjeni, posjeduje pet brodova za izvođenje terenske nastave te vlastiti golf teren, koji učenici mogu slobodno koristiti. Tijekom zime učenici se pod odmorom koji je predviđen za ručak mogu skijati, sanjkati ili jednostavno uživati u zimskim radostima školskog dvorišta. Često provode nastavne dane na otvorenom neovisno o vremenskim uvjetima - objasnila je Karas.

Nema ocjena do sedmog razreda

Svaki učenik škole posjeduje školski iPad povezan s interaktivnom bijelom pločom.
- Posebnost je da do sedmog razreda nema klasičnog ocjenjivanja kakvo mi poznajemo. U nižim razredima do sedmog dobivaju samo opisne ocjene vezane uz napredak - ističe prof. Karas.
Naravno, i norveški obrazovni sustav pati od nekih boljki. Iako je prema PISA testiranju Norveška i dalje među najboljim europskim zemljama, zadnji ciklus testiranja pokazao je kako je među učenicima, posebno dječacima, jako opala čitalačka pismenost. Kako ističe profesorica Astrid Roe sa Sveučilišta u Oslu u svojoj analizi PISA rezultata, čitanje se poboljšava - čitanjem, zbog čega smatra kako nastavnici u Norveškoj moraju raditi na razvijanju pozitivnih stavova o čitanju kod djece, a školske knjižnice moraju se opremiti modernijim naslovima.