Tony Hawk's Pro Skater zauvijek je promijenio glazbeni ukus generacije, uvodeći ih u punk i ska. Igra je bila odskočna daska za mnoge bendove i ostavila neizbrisiv trag u kulturi
Tech
Komentari 0
Tony Hawk's Pro Skater zauvijek je promijenio glazbeni ukus generacije, uvodeći ih u punk i ska. Igra je bila odskočna daska za mnoge bendove i ostavila neizbrisiv trag u kulturi
U kasnim devedesetima, dok su radijskim eterom vladali pop hitovi i boy bendovi, milijuni roditelja kupili su svojoj djeci videoigru koja će im zauvijek promijeniti život. Ne samo zbog virtualnog skejtanja, već zbog glazbe koja je treštala iz zvučnika. Tony Hawk's Pro Skater, izdan 1999. godine, nije bio samo igra; bio je to glazbeni trojanski konj koji je u spavaće sobe širom svijeta prokrijumčario zvukove punka, skaa i underground hip-hopa. Za generaciju odraslu uz rane PlayStation konzole, to je bio prvi i najvažniji prozor u svijet alternativne kulture.
Druge sportske franšize imale su svoje glazbene žanrove. FIFA je bila fokusirana na britansku indie i pop scenu, NBA2k na rap i hip hop, no THPS je bio radikalno drugačiji. Njegov soundtrack djelovao je kao presnimljena, pohabana kazeta koju ti je u ruke tutnuo prijatelj iz lokalnog skejt parka. Izbor pjesama nije bio djelo marketinškog odjela, već strastveni projekt malog tima iz studija Neversoft, koji je u suradnji sa samim Tonyjem Hawkom htio vjerno preslikati glazbenu scenu koja je pratila skejtanje. Ograničeni skromnim budžetom, okrenuli su se bendovima koji su bili kulturološki relevantni, a ne nužno komercijalno uspješni.
​- Većina bendova odabrana je jer sam ih slušao odrastajući u skejt parku. Rekao bih da je većina originalnog punka, pa čak i ranog hip-hopa, bila soundtrack mog skejtanja 80-ih i 90-ih - prisjetio se Hawk. - Nikad nisam zamišljao da ću postati "tastemaker", to je bila samo nuspojava ostajanja vjernim kulturi.
Ta autentičnost bila je ključ uspjeha. Igrači nisu samo čuli glazbu, osjećali su je kao integralni dio svijeta u kojem su izvodili virtualne "kickflipove" i "grindove".
Za mnoge glazbenike koji su se našli na soundtracku, utjecaj je bio nemjerljiv. Najbolji primjer je pjesma "Superman" grupe Goldfinger. Iako nikada nije bila radijski singl, postala je neslužbena himna franšize i najveći hit benda, isključivo zahvaljujući igri. Frontmen John Feldmann shvatio je globalni doseg igre tek na koncertu u Manchesteru, kad je publika eruptirala čim su odsvirali prve taktove.
​- Nije postojao presedan da promocija kroz videoigru može pomoći karijeri benda. To se prije Pro Skatera jednostavno nije događalo - rekao je Feldmann, dodavši kako je igra bila "najvažniji promotivni alat" koji je ikada vidio za alternativnu scenu.
Slična sudbina zadesila je i druge. Hunter Burgan, basist benda AFI, ispričao je kako mu i danas, dva desetljeća kasnije, ljudi prilaze i govore da su za njihov bend prvi put čuli upravo u igri Tony Hawk's Pro Skater 3. Chris DeMakes iz Less Than Jakea tvrdi da je igra od njihove pjesme "All My Best Friends Are Metalheads" stvorila veći hit nego što bi to postigla rotacija na šezdeset najvećih rock postaja u Americi.
Mehanika igre odigrala je ključnu ulogu u cementiranju glazbenog nasljeđa. Kratke, dvominutne runde savršeno su se poklapale s trajanjem energičnih punk pjesama. Stalno ponavljanje stvorilo je neraskidivu vezu između adrenalinskog igranja i glazbe, urezujući pjesme poput "Police Truck" od Dead Kennedysa ili "Jerry Was A Race Car Driver" od Primusa u kolektivnu svijest cijele generacije.
Koliko je to nasljeđe snažno, svjedoči i postojanje cover bendova poput britanskog The 900, koji sviraju isključivo pjesme sa soundtracka, a na čijim se nastupima ponekad kao gost iznenađenja pojavi i sam Tony Hawk.
​- Postoji pet bendova koji sviraju samo obrade iz naše serije videoigara, a pjevao sam s njih troje - potvrdio je legendarni skejter.
Remasterirana izdanja igre nastavila su tradiciju, dodajući nove bendove uz originalne klasike i tako i novim generacijama predstavila svijet alternativne glazbe. Igra nije samo normalizirala skejtanje, pretvarajući ga iz supkulture u globalni fenomen, već je odgojila vojsku zaljubljenika u glazbu koji, da nije bilo sivog PlayStation CD-a, možda nikad ne bi čuli za Bad Religion ili The Suicide Machines.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+