Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
13 komentara

Riječi ogorčenih nastavnika nas obeshrabruju i nitko ne pomaže

Nakon poziva 24sata učenicima da nam se obrate sa svojim iskustvima, redakcija svakodnevno prima poruke razočaranih djevojaka i mladića koji ne žele više biti izloženi agresivnom sustavu

Foto: Dreamstime
13 komentara

Dva tjedna nakon što je svoje pismo nastavnicima objavila Vinkovčanka Ana Novosel (15), u redakciju 24sata stižu brojna pisma učenika iz cijele Hrvatske. Nažalost, njihova iskustva ukazuju na duboke probleme u hrvatskim školama, te na činjenicu da loš odnos i nasilje nisu jednosmjerni, te da bi reforma školstva morala obuhvatiti brojne elemente, a ne samo sadržaj kurikula. 

Brojni učenici požalili su nam se na ogromnu količinu sadržaja i predmeta zbog kojih im je život u potpunosti podređen učenju i bavljenju školskim obavezama, ali i na nesuradljive nastavnike koji u učionicama prelaze granice pristojnog i profesionalnog ponašanja. Depresija, veliko razočaranje lošim sustavom ocjenjivanja, zatrpanost nepotrebnim sadržajima, sve su to problemi na koje ukazuju učenici koji su nam se javili i imali hrabrosti iznijeti poneka zaista ponižavajuća iskustva, ali u većini slučajeva vrlo zabrinjavajuća razmišljanja mladih pametnih ljudi.

U sljedećim danima objavit ćemo pisma koja nam svakodnevno dolaze, uz zaštitu identiteta onih koji su nam pisali. 

'Govore nam da smo izrodi i gledaju nam stražnjice'

Pročitala sam članak vezan za učenicu Anu koja se izjasnila o školskom sustavu... Kao i ona, imam 15 godina i učenica sam prvog razreda srednje skole u Slavonskom Brodu. Mogu slobodno reći da se u potpunosti slažem sa svime što je Ana napisala, školski sustav je jako agresivan za nas učenike: Nitko od nas nije isti, ne možemo svi pratiti odjednom, što ako je neko dijete žrtva vrsnjačkog/obiteljskog nasilja, bilo to psihički ili fizički, ono se neće moći koncentrirati na sat, a profesor će ga namjerno prozivati i vrijeđati kako ništa ne radi, kako je nesposoban i sl., a neće vidjeti suze i bol u očima tog učenika, dok profesor nastavlja vrijeđati učenika, njemu sve teže pada i misli kako nije dovoljno dobar da se uklopi u društvo, ima suicidalne misli... Kako da učenici nešto shvate kada profesor u osnovnoj školi učenicima govori kako su izrodi i sl., kada profesor iz tjelesno-zdravstvene kulture djevojčicama gleda u stražnjicu, radi rupe na vratima njihove svlačionice i gleda ih dok se presvlače... kako da djeca požele ići u školu ako znaju da ih svaki dan netko maltretira... Čitala sam komentare, ispada da su učenici najviše krivi jer su profesori i školski sustav takvi prema nama, nisu samo učenici, da se profesori više obrazuju i budu pristojniji prema učenicima, mislite da učenici ne bi bili dobri prema njima, da ne bi i dalje imali volje za učenjem? Da se sustav prilagodi učenicima tek toliko da mogu pratiti gradivo, da profesori imaju više autoriteta, sve bi bilo bolje... Djecu danas sve više zanima vanjski svijet i padaju u loša drustva, a ni profesori ni roditelji ne rade ništa po tom pitanju jer se djecu ništa ne pita, još su mladi šta oni znaju o životu, zašto nas ne naučite nešto o zivotu? Ja se nadam da će se sustav promijeniti jer je to za našu i za ostale generacije, s time idemo u bolju budućnost. “Živimo dok mozemo, volimo dok mozemo, ucimo citav zivot, za bolje sutra!” 

'Nastavnici se ponašaju kao diktatori'

Poštovani,
kako sada imam priliku da se moj glas čuje, šaljem vam ovo pismo. Učenik sam 4. razreda srednje škole u Sisku.
Naravno, kako se profesori žale na nas učenike, tako se i mi žalimo na njih, to je normalno i oduvijek je bilo tako. Ali katkad, što je previše je previše. Evo primjera: Profesorici matematike treba mjesec dana, ako ne i više da ispravi testove, da mi saznamo ocjene, a obično ocjene nisu bajne, a mi to moramo ispravljati. Iako moram priznati, ima i dobrih profesora kojima se stvarno divim i koje vrlo cijenim, ali ima i onih koji nisu takvi. U našoj školi ima profesor kojeg klinci, ne bih rekao zlostavljaju, ali maltretiraju, svađaju se s njim, ne slušaju ga, ne poštuju ga. Predavao je i nama u prvome razredu i nažalost, loše smo se proveli. Našoj kolegici, ni krivoj ni dužnoj bacio je torbu kroz vrata jer je ona imala noge na onom prostoru ispod stola... Nisu svi profesori loši, ali hrpa njih se ponašaju kao diktatori. Ja razumijem da profesor treba biti malo strog, ali ako su učenici prema njemu u redu, čemu strogost i šerifsko ponašanje? Još želim pisati o ovome. Veliki odmor, 15 minuta. U 15 minuta, ako želim otići na wc, ne stignem do dućana po gablec. Ako ne odem na wc i odem do dućana po gablec postoji šansa da ću kasniti. Da li bih ja onda trebao ne jesti taj dan?

Ali učenicima (a pretpostavljam i profesorima) treba barem 30 minuta velikog odmora. Mislim da bi to bilo fer. Također, nepotrebni predmeti. Ako ja idem u tehničku školu, zar je meni stvarno potrebna kemija? Ako nisam ekološki tehničar, što će meni kemija prve dvije godine školovanja? Povijest i geografiju razumijem, to je opća kultura. Pa i da imamo kemiju 1. godinu opet bih razumio kao nekakvu opću kulturu, ali svaki od tih predmeta po dvije godine ne razumijem uopće.
Hvala na pažnji.

Zastarjele metode, neorganiziranost i nepravda...

Poštovani,
pišem ovaj e-mail duboko ogorčena hrvatskim obrazovnim sustavom. Pohađala sam jednu od najboljih gimnazija u Zagrebu te poslije i preddiplomski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Moja ogorčenost me dovela do toga da sam diplomski studij upisala u stranoj državi (Austrija), među stranim i nepoznatim ljudima, dvije godine sam živjela kao siroče zbog višeg standarda života, ali sve to se itekako više isplatilo od onoga što sam imala u Hrvatskoj.
U gimnaziji sam se konstantno osjećala anksiozno, što zbog pretjeranog opterećenja gradivom, što zbog atmosfere među profesorima i učenicima. Svaki dan u školi 8 sati, poslije toga još doma učenje 3-4 sata. Bila sam odlična učenica, trudila sam se radi svoje bolje budućnosti koja me, kako sam na fakultetu shvatila, u Lijepoj našoj ne očekuje. Nisam nikada imala
problema s ocjenama, nešto sam zasluženo imala 5, a nešto kroz prepisivanje koje su profesori otvoreno podržavali, a nešto kroz sate i sate instrukcija ne koje su moji roditelji bacili tisuće kuna, jer hrvatski obrazovni sustav ne prihvaća činjenicu da neka djeca u 45 minuta ne mogu shvatiti kako se natrij i ugljik spajaju u kemijskoj reakciji ili kada će koristiti past perfekt u engleskom jeziku. Primjera je bezbroj. Naravno, uz to što moraš mozgati oko kemije, matematike, fizike, imaš i 100+ stranica povijesti i geografije, Osmanskog Carstva i topografskih projekcija, godina važnih za revoluciju u Mađarskoj i vrsta stijena, općenito gradiva koje ćeš naštrebati i poslije nikad više koristiti. Osim što je nepotrebno opterećenje, takvo gradivo u učeniku budi neki vrstu odbojnosti prema učenju, jer znaš da učiš nešto što ti nikada više u životu neće trebati osim na tom kontrolnom. Uz to još moraš slušati komentare očito ogorčenih nastavnika o tome kako si nesposoban naučiti “najosnovnije”, kako na faksu nećeš moći, takvi kao ti nisu za školu, itd., e pa onda si itekako obeshrabren i izgubljen. Svoje probleme nemaš podijeliti s kime. U školi postoji pedagog/psiholog, ali njegova je funkcija isključivo discipliniranje “malo ozbiljnijih slučajeva”. A kako da ja svojim roditeljima odraslim u komunizmu objasnim da postoji socijalna anksioznost, individualni pristup, prava djeteta?? Iako žele najbolje za mene, i oni su sami opterećeni gorim problemima, te me nemaju vremena ni poslušati ni savjetovati.
I onda dolaziš na fakultet gdje te čeka još više razočaranja. Čula sam od prijatelja brojna iskustva s drugih fakulteta, ali ja bih se dotaknula moga, budući da na njemu već ima dovoljno materijala za pet eseja.
Filozofski fakultet u Zagrebu provodi do sada "u svijetu neviđen dvopredmetni sustav studiranja” (citati pročelnika odsjeka!) prema kojem preddiplomski studij nekih studijskih grupa traje četiri godine, tako da ste na prvoj godini diplomskog studija jedne studijske grupe doslovno ilegalno na diplomskom, budući da ste na drugoj studijskoj grupi još na preddiplomskom. Neke studijske grupe koriste još ilegalniji sistem “kontinuiranog praćenja” prema kojem imate pravo izaći na kolokvij i za dvojku morate riješiti 75% kolokvija točno. Ako padnete, imate pravo na ispravak kolokvija. Ako padnete taj ispravak, onda ste pali cijeli kolegij. Nemate pravo kao svi ostali studenti u bolonjskom sustavu izlaska na četiri ispitna roka. Zamislite onda kakav je to pritisak i stres. Student u takvim uvjetima ne može kvalitetno naučiti, njegovo učenje se svodi na ubiranje bodova za dvojku od straha da ne padne cijelu godinu. Na Filozofskom fakultetu odete na Erasmus, kažu vam da će vam se svi predmeti priznati, vratite se i oni odluče da vam se neće priznati ništa. Imate dvadeset dana za dati 10+ ispita, a ako ne - onda platite 7200kn. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dakle obrazovnoj instituciji NAJVIŠEG stupnja, se uči iz materijala iz 50-ih godina, neki su čak na engleskom jer nema stručne literature na hrvatskom jeziku. 
Zastarjele metode, neorganiziranost i nepravda su u meni i mojim kolegama budili potpuno krive osjećaje. Izgubili smo volju za znanjem i volju za time da nešto promijenimo. Kako je moguće da nova profesorica u svom prvom semestru predavanja sruši 70% studenata koji su do tada sve polagali u roku? Kada se ministarstvu o tome napiše e-mail/pismo, oni na njega ne odgovore.
S druge strane, u Austriji - potpuni preporod. Zar je moguće da mladi ljudi moraju odlaziti u strane države kako bi se primjereno obrazovali? Problem nisu niti učenici niti nastavnici. Problem je na Markovom trgu gdje se još uvijek svađaju oko toga tko je ustaša, tko partizan, a ne rješavaju se problemi koji postoje SADA. Učenici i nastavnici su samo žrtve ovog sustava i iz tog razloga dolazi do incidenata s jedne i druge strane. O tome koliko je krasno u našoj državi najbolje govori činjenica da se u Beču i Münchenu hrvatski čuje jednako često kao i turski i njemački. Ja sam otišla i ne mislim se vraćati, upravo iz razloga što mi je ovaj sustav već na početku mog odraslog, zrelog života pokazao da ga nije briga za mene! O svojim negativnim iskustvima u hrvatskom školstvu bih mogla napisati knjigu, a o pozitivnima možda dva, tri vica. Ovo je zaista sramota za sve one koji se brinu o školstvu i poniženje za sve one koji se žele školovati i doprinositi društvu. Jedino što me je ovaj sustav naučio je da trebaš biti lažljivac i gad, a za budućnost se možeš osigurati samo kod tetke/ujaka/bratića bakine svekrve koji su se uhljebili negdje u državnoj službi.

 

Čude se zašto smo nervozni, a nema ni tople vode

Poštovani,
Imam potrebu izraziti svoje mišljenje o tome kako je to u medicinskoj školi.
Obrazovanje nam traje 5 godina, jos jedna godina i mogu postati doktor. Sljedeće godine trebam pisati maturu, a hrvatski jezik i matematika umanjeni su nam već od prvog razreda. Uz vježbe koje ce mi trajati osam sati, još dodatno moram ici na satove hrvatskog jezika i matematike da bih zadovoljila kriterije B razine. O tome kako se profesori, mentori i sestre u bolnici ponašaju mogu napisati knjigu. Nitko ne razumije kako je to kad prvo ujutro dva sata provedeš u govnima, doslovno, kad te netko psuje, povraćaju po tebi i kad netko istresa svoje probleme od kuće na mene i kolege. Nitko ne razumije kako je to kad te sestra hitno pošalje na intenzivni odjel, po žvakaće gume....
Nitko ne razumije kako je to kad te sestra pet puta pošalje u laboratorij, pa sav taj napor uzrokuje napad i hospitalizaciju učenice. I onda nakon svega toga, dođi u školu, štrebaj sve napamet, a ako dobijes jedan, odmah nisi za medicinsku školu jer kvariš ugled i reputaciju škole.
Također moram napomenuti uvjete u školi, tople vode nema, sapuna nema, wc papira nema...sve što je potrebno za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba - nema. I onda se profesori čude zašto smo nervozni, zašto dobijamo loše ocjene.... Ima tu još puno stvari o kojima bih mogla pisati ali onda bi ovaj esej imao vise od 5000 riječi.

Tema: Bolje obrazovanje 2019.

Možda vas zanima i ovo:
Message