'Učitelje treba poštivati, ali zašto oni ne poštuju nas đake?'

Dva tjedna nakon što je svoje pismo nastavnicima objavila Vinkovčanka Ana Novosel (15), u redakciju 24sata stižu brojna pisma učenika iz cijele Hrvatske. Nažalost, njihova iskustva ukazuju na duboke probleme u hrvatskim školama, te na činjenicu da loš odnos i nasilje nisu jednosmjerni, te da bi reforma školstva morala obuhvatiti brojne elemente, a ne samo sadržaj kurikula. 

Brojni učenici požalili su nam se na ogromnu količinu sadržaja i predmeta zbog kojih im je život u potpunosti podređen učenju i bavljenju školskim obavezama, ali i na nesuradljive nastavnike koji u učionicama prelaze granice pristojnog i profesionalnog ponašanja. Depresija, veliko razočaranje lošim sustavom ocjenjivanja, zatrpanost nepotrebnim sadržajima, sve su to problemi na koje ukazuju učenici koji su nam se javili i imali hrabrosti iznijeti poneka zaista ponižavajuća iskustva, ali u većini slučajeva vrlo zabrinjavajuća razmišljanja mladih pametnih ljudi.

U sljedećim danima objavit ćemo pisma koja nam svakodnevno dolaze, uz zaštitu identiteta onih koji su nam pisali. 

'Treba nam građanski odgoj, učenici su apatični'

Poštovani,

potaknuta aktualnom situacijom koja je zahvatila hrvatsko obrazovanje i digla naciju na noge, a odnosi se na nasilje u školama i generalnu nužnost reforme obrazovnog sustava, imam potrebu iznijeti svoje mišljenje. Smatram da hrvatski obrazovni sustav nije potpuno loš kao što navode mnogi, jer u usporedbi s nekim drugim obrazovnim sustavima daje široku paletu znanja. No s druge strane, mislim da je definitivno potrebno reducirati udžbeničke sadržaje te ih svesti na ono najbitnije, te bi učenici tako zapamtili ono najnužnije, a ovisno o svojim preferencijama, to bi znanje dodatno proširili u nekim izvannastavnim aktivnostima, a kasnije, ako se odluče, i na fakultetima. Pojedini predmeti, primjerice, biologija, ulaze predetaljno u razradu teme, tražeći od učenika da bubaju napamet, primjerice, dijelove probavnog sustava kišne gliste, te svode učenika na pasivnu asimilaciju činjenica bez ikakvog poticaja na razmišljanje. Sustavu definitvno nedotaje više prakse, posebice u prirodnim znanostima gdje nedostaje eksperimentalne nastave, a u društveno-humanističkim znanostima bi trebalo više poticati na raspravu i razvijanje kritičkog mišljenja.
Mislim da bi također bilo potrebno uvesti građanski odgoj i obrazovanje, kao predmet koji bi učenicima davao još neku dodatnu širinu, primjerice po pitanju nekih aktualnih političkih događaja, jer smatram da je velika većina učenika apatična po pitanju politike i ne poznaje ni same osnove političkog sustava, kako u RH, tako i u svijetu. Osim toga, GOO bi osvješćivao učenike o nekim zdravstvenim i seksualnim rizicima, poticao bi razvijanje vlastitog mišljenja...
Što se tiče načina u školama, mislim da je zastupljeno i s jedne i s druge strane, iako sam se ja u svome školovanju više susretala s ugnjetavanjem profesora od strane učenika. Smatram da su profesori općenito potplaćeni za posao koji obavljaju, te ih i to demotivira u radu. Učenici si danas uzimaju previše za pravo, pozivajući se često na svoje roditelje koji i zbog najmanjeg problema, dolaze u škole i ucjenjuju profesore. No isto tako, ima i profesora koji svoje osobne probleme nerijetko znaju iskaliti na učenicima.
Mislim da je hrvatskom obrazovnom sustavu potrebna cjelovita kurikularna reforma koja se uporno odgađa te da bi definitivno trebalo i povisiti plaće prosvjetnim radnicima, s obzirom da je njihova plaća ispod prosječne hrvatske plaće, a imaju, ili bi barem trebali, vrlo važnu ulogu tokom formativnog razvoja pojedinca.

'Oštroumni ljudi ne kukaju, već pronalaze načine'

Potaknuta pismom kolegice, odlučila sam napisati ovaj “odgovor”. 

“Mentalna bolest, socijalna anksioznost, uvjerava ljude na podsvjesnoj razini da nisu dovoljno dobri i da sve što kažu, nije točno. Recite mi, koliko puta ste to uočili kod nekoga?”

Kolegice, koliko si puta to uočila u nekog od svojih kolega te mu pomogla? Tebi/ meni je to svakako lakše nego profesoru koji ima još 200 učenika. 
Kako će toj osobi biti dalje u životu? Škola je tu da se toga riješi. Jer kompetentna neće biti ukoliko na tome ostane. 

“Recite mi, koliko vas je radije ulagalo u znanje učenika, već ste odradili to što morate za novac/plaću, a ne zato što volite podučavat?”

Koliko si puta zbilja odslušala sat kako bi uložila u svoje znanje i jer voliš neki predmet, a koliko da bi zaradila ocjenu? 

“Školski sustave, objasni mi molim te kako se zalažeš za dužnosti i obveze? Školski sustave, kako da imam 8 sati sna ako me kod kuće čeka 7 predmeta sa 7 različitih zadaća? Objasni mi, molim te, i kako da se socijaliziram, steknem nova prijateljstva, budem sa svojom obitelji, i da stignem učiti, ako odlazim u školu u 11.30 i vraćam se u 7 navečer? Školski sustave, kako da držim dobru dijetu, kada u školskim kantinama držite peciva, kolače, kave i ostale nezdrave obroke? Kako da imam kompletan, zdrav doručak ujutro, kako da spavam 8 sati ako imam zadaće do ponoći, a dižem se u pola 7 kako bih pješke stigla u školu?”

Moji kolege i ja ustajemo u 4, kako bismo pojeli nešto i stigli na buseve u 5 te bili spremni, pic-mic u 7:00 u KBC-u. Na vježbama smo do 12:30, nastava nam počinje u 13:15. Do 14:55/15:40 smo na regularnim satovima, a ostajemo još po par sati na pripremama za maturu. Oni koji žele biti fit, nose hranu u posudicama. Oni kojima se ne da kuhati, imaju dva,tri, pet kilograma viška. Jednostavno. Naravno, svi smo uz ovo bića koja imaju familije, druge obveze i hobije. Manje kukanja i sve se stigne. Jel’ nekad teško? Je.  Npr. ne mogu gledati “Gospodina savršenog” jer sam u to vrijeme već debelo u krevetu ili učim. 😀 
Danas su mi kolege rekli kako im se nikako ne da u njegu, pitala sam ih jel’ to najteže što danas moraju, rekli su da je, na što sam im odgovorila da to prebrode i da će nakon toga sve u danu biti lakše. I tako, kad “prsnemo”, krpamo se. 
Druga stvar, obraćati se obrazovnom sustavu i očekivati promjenu je kao da se obraćaš bolesti i kažeš joj da se izliječi. 
Obrazovni sustav smo mi, kolegice. Ti, ja, naši kolege pa onda i profesori, ravnatelji, ministarstvo, Itd.. Promjena kreće od mene, tebe pa onda dalje. 
Ne da mi se više odgovariti na svako pitanje zasebno, ali sustav je trenutno takav kakav je. I bit će takav dokle god se budemo žalili, a ne radili na promjenama. 
Sustav nije human prema nama, ni prema profesorima. 
Srednja škola nije obvezna, ako je teško postoji lakše, ako je preteško i ne da ti se, široko ti polje. Na poslu nas jedan dan nitko neće pitati je li nam teško. To su gluposti, a ne raditi ništa i očekivati sve je u našoj državi prihvaćeno kao normalno. 
Da ima profesora koji su “pomaknuti”, ima. Ali i s njima postoji način. Samo što je lakše bacati kredu i papiriće nego razgovarati ili naći način za uspostavu komunikacije. 
Da u ovoj državi puno stvari ne funkcionira je istina, ali prvo što ne funkcionira smo mi, građani, ljudi. 
Kad svi riješimo sebe i dovedemo se u stanje u kojem funkcioniramo, bit će bolje sve, pa i obrazovni sustav. 
Ovako nasilje prema profesorima/učenicima je samo pokazatelj da je nešto trulo. Ne u Danskoj, kod nas. 
Prema ovakvom nasilju nema tolerancije i za njega nema opravdanja niti ga treba tražiti u obrazovnom sustavu i kukanjima.
Ovo pismo je sve, samo ne oštro. Oštroumni ljudi ne kukaju, već nalaze načine.

'Profesorica mi nije vjerovala da sam naučila...'

Nakon pismenog testa iz predmeta koji mi ne ide inače, ali sam taj puta se potrudila i naučila, nakon ispravka ocjene u vrlo dobar profesorica me prozvala i rekla da ne vjeruje i da sam sve prepisala iako nisam. Upisuje mi ocjenu dovoljan iako me nije niti vidjela da prepisujem nego po svojem zaključku, pitala me  brzinski, i ne razmišljajući da se netko kao ja uplaše brzinskog usmenog. Ostale učenike nije pitala, nego im je dala ocjene koje su dobili iz testa i onda se pitajmo gdje je tu pravda...

'Zašto učenik u školi nema pravo glasa?'

Svakog učitelja treba poštivati, zašto onda učitelji ne poštuju nas? Kao učenica 7. razreda imam dosta obaveza, pohađam glazbenu školu, te ne stignem neke važne stvari koje se tiču škole. Naime, jučer smo imali sat lektire, knjiga je imala 200 stranica i trebali smo je pročitati u roku od dva tjedna.Učitelj ima pravo dati ocjenu koju učenik zaslužuje, ali čemu onda napad na učenika?
Učenici idu kod ravnatelja, pedagoga ili vec koga jer su nešto dobacili ucitelju. A učitelji? Oni učenicima smiju govoriti da su neodgojeni, glupi i bezobrazni jer su se ustali i pomogli učeniku koji ima autizam. Dosta se toga "trpa pod tepih" u našoj školi. Ima dosta izuzetno dobrih učitelja, no ima i onih koji lažno optužuju učenike, ima učitelja u našoj školi koje čisto boli briga za neke stvari. Učite nas o kulturi? Učenici uče od starijih, uče u okruženju, ponašaju se kao učitelji. I to nam je neki primjer. Zašto učenik u školi nema pravo glasa? Djeca u 1.razredu trebaju zavoljeti školu, a razrednik im to ne dopušta, nego proziva učenika zbog njegovih roditelja.
Zlostavljanje djece u školi, žrtve svog tog zlostavljanja i dan danas nisu kako treba, a učitelji govore da danas dijete koje ima strah od ulice treba ići kući samo da mama ne bi bila ljuta. Pa halo, o kakvoj tu školi pričamo? O školi u koju djeca mrze ići, u kojoj učitelji ogovaraju učenike drugim učenicima. Pravilo glasi da se ne smije psovati u školi, a svi učitelji psuju, bili na satu ili negdje drugdje. I eto nam škole, znamo, a ne znamo. Uvijek se kaže svaki učenik ili svako dijete ima pravo na svoje mišljenje, e mi ga nemamo. Hvala svim učteljima što me nauče nečemu, ali, naučite nas kako živjeti, ocjenjujte nas pravedno, i ponašajte se kulturno.