Zašto smo na dnu: Hrvatska su sveučilišta vrlo slabo rangirana

Među znanstvenicima i djelatnicima hrvatskih sveučilišta kruži gorka šala: “U Hrvatskoj se već ozbiljno bavimo virtualnom stvarnošću - država virtualno ulaže, a mi se virtualno bavimo znanošću”.

Takvu bolnu stvarnost potvrđuju i međunarodna rangiranja hrvatskih visokoobrazovnih ustanova koje uglavnom padaju sve dublje.

Najnovija ljestvica, ona Universitas 21, vodeće svjetske mreže istraživačkih sveučilišta, Hrvatsku je smjestila na 45. od 50 mjesta.

I druge ljestvice koje procjenjuju uspješnost i kvalitetu visokog obrazovanja hrvatska visoka učilišta ne ocjenjuju dobro.

- Našim sveučilištima pomaci na rang listama ne nose nikakvu korist ni štetu. Naša sveučilišta nemaju baš nikakvih vanjskih poticaja na poboljšanje. Ona postoje u svojem vlastitom prostoru i vremenu u kojemu su nedodirljiva, tako da su svi pomaci nesustavni, sporadične iskrice koje ovise o entuzijastičnim pojedincima - smatra dr. sc. Pavel Gregorić.

Zona komfora 

Nekadašnji izvanredni profesor Sveučilišta u Zagrebu s doktorskom diplomom iz Oxforda, koji dio radnog vremena provodi i na Sveučilištu u Göteborgu u Švedskoj, nije optimističan.

- To vam je kao da bačvu punu rupa idete puniti s više vina. Ono što bi bilo racionalno učiniti jest najprije sanirati bačvu, a to u ovom slučaju može jedino država kao osnivač i financijer javnih sveučilišta. No za to vam je potrebna promjena niza zakona popraćena snažnom i dugotrajnom političkom voljom, a tome se, nažalost, teško možemo nadati u ovoj zemlji - zaključio je.

I dok se hrvatska akademska zajednica zatvara u zonu komfora koju prikriva autonomijom, bez sustavnog razvoja znanstvenih i nastavnih programa, ekonomska analitičarka Amina Ahec Šonje upozorava na jedan od najvećih problema: neefikasnost našeg visokog obrazovanja koja se vrlo jasno vidi u lošem zapošljavanju mladih s diplomama, dok poslodavci otvoreno govore o njihovoj nespremnosti za posao.

- U Hrvatskoj se za tercijarno obrazovanje od 2013. do 2016. iz proračuna prosječno izdvajalo 1,2 posto BDP-a. Jedino su Poljaci i Estonci izdvajali više, dok Česi, kao vodeći u obrazovnim ishodima, izdvajaju najmanje (0,8 posto, što je na razini prosjeka EU-28).

Ne bježati od odgovornosti 

Što se tiče obrazovnog ishoda (zapošljavanja), Hrvatska zaostaje za njima i u odnosu na prosjek EU s niskih 74,7 posto zaposlenih visokoobrazovanih - navodi Amina Ahec Šonje u analizi “Dijagnostika bolesti hrvatskog obrazovnog sustava (III): o visokom obrazovanju” na blogu Arhivanalitika.hr.

Osim toga, elementi koji na međunarodnim rang listama određuju relevantnost institucija, poput mobilnosti studenata, udjela studentica, te primjene istraživanja u gospodarstvu, Hrvatsku smještaju na najniža mjesta. Ministarstvo znanosti i obrazovanja, ističe Tome Antičić, državni tajnik za znanost i EU fondove MZO-a, intenzivno radi na tome da se iz EU fondova povećaju ulaganja u visoko obrazovanje i znanstvena istraživanja, no da problema ima jako mnogo, govori potvrda ministarstva kako “Povjerenstvo intenzivno radi na novom prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju s ciljem unapređenja kvalitete i poticanja izvrsnosti”. Toga su svjesni i čelnici najvećih hrvatskih sveučilišta.

- Treba reći da nisu sve visokoškolske institucije u svijetu jednako sustavno organizirane kako bi se dobili objektivni rezultati - ističe Snježana Prijić-Samaržija, rektorica Riječkog sveučilišta, dodajući kako ipak nitko, ni sveučilišta, ni sastavnice, ni naši znanstvenici, ali ni odgovorna nacionalna tijela koja financiraju, koordiniraju i usmjeravaju rad institucija visokog obrazovanja, ne može biti zadovoljan objavljenim rezultatima.

- Nešto se hitno treba poduzeti po mnogim od navedenih indikatora, financiranju znanosti, povezanosti s gospodarstvom, transferu tehnologije, znanstvenoj produkciji i drugim pokazateljima. Čini mi da naša znanstvena zajednica još pokazuje veliki otpor i skepsu prema ovakvim rangiranjima, pa i u tome mentalitetu naših institucija treba tražiti razloge lošeg statusa. Kako bilo, ne smijemo bježati od odgovornosti, osporavati metodologiju ili poricati rezultate. Jednako tako, bilo bi porazno da sad jedni druge počnemo kriviti tko je najodgovorniji - zaključuje Prijić-Samaržija.

Sa Sveučilišta u Splitu ističu kako loš državni hrvatski prosjek po rangiranju kvalitete visokog školstva za 2018. godinu oni nastoje promijeniti svojim primjerom. Naime, prošlog mjeseca Splitsko sveučilište proglašeno je osmim na Times Higher Education New Europe ljestvici kojom se po prvi put vrednovala 1472 institucija iz 13 država pridruženih Europskoj uniji u 21. stoljeću. Uz Sveučilište u Splitu iz Hrvatske se na tu ranking listu pozicioniralo Sveučilište u Zagrebu i to na zbirnoj poziciji od 31. do 40. mjesta.

"Nažalost loš plasman na UNIVERSITAS 21 je stvar prosjeka svih visokih učilišta u Hrvatskoj, dakle, ne radi se samo o sveučilištima, i tu bi situacija trebala biti bolja. Istovremeno mi

kao sveučilište postižemo sve bolje plasmane na relevantnim rangiranjima, te prema posljednjima kotiramo kao najbolje u ovom dijelu Europe. Konkretno na Times Higher Education Nove Europe na ljestvici bili smo ispred svih sveučilišta država kao što Rumunjska, Slovenija, Bugarska, dakle, onih koje su bolje plasirane od Hrvatske na UNIVERSITAS 21" - prokomentirao je prof.dr. Alen Soldo, prorektor za znanost i međunarodnu suradnju Sveučilišta u Splitu.

Sustavan rad 

Prof. dr. sc. Vlado Guberac, rektor Sveučilišta “J. J. Strossmayera” u Osijeku i predsjednik Rektorskog zbora RH, pak, ističe kako naši znanstvenici surađuju s vrhunskim znanstvenicima iz Europe i svijeta, iako to postižu s vrlo oskudnom financijskom potporom i često zastarjelom znanstvenom opremom.

- Potrebno je sustavno rješavanje problema i ustrajan rad na unapređenju sustava pa će doći i do popravljanja plasmana na rang listama - smatra Guberac.

Pojedinačni uspjesi naših diplomanata i znanstvenika ne mogu simbolizirati ukupnu kvalitetu visokog obrazovanja, a neće pomoći ni fondovi. Promjene su odavno trebale krenuti iznutra.