'Zlonamjerni će reći da novac za reformu može ići za plaće'

Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak na konferenciji “Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska” ovaj petak održat će predavanje o izazovima visokog obrazovanja.

Tom važnom dijelu suvremenog obrazovanja Blaženka Divjak posvećuje se već godinama, no na ministarskoj funkciji susreće se s problemima u cijelom sektoru. Razgovarali smo s njom o njezinu viđenju reforme, štrajku, financiranju obrazovanja...

Za ministricu znanosti i obrazovanja postavljeni ste u lipnju 2017. godine. Smatrate li da ste mandat dosad uspješno odradili?

Mnogo toga se promijenilo u proteklih 29 mjeseci te bih se usudila reći da je sustav znanosti i obrazovanja napokon dočekao promjene na koje se dugo čekalo. Od početka sam vrlo jasno postavila ciljeve i prioritete svojemu timu i sebi samoj - provedba kurikularne reforme općeg obrazovanja, reforma strukovnog obrazovanja, poticanje izvrsnosti u znanosti i relevantno visoko obrazovanje. Što je proizašlo iz ta četiri prioriteta? Škola za život ušla je u sve škole, izmijenili smo kurikulume i nastavne planove stare i do 25 godina, u sklopu te iste reforme uložili smo dvije milijarde kuna iz EU fondova i državnog proračuna u edukaciju, opremu i udžbenike, izradili smo Model hrvatskog dualnog obrazovanja, uspostavili regionalne centre kompetentnosti u strukovnom obrazovanju, Hrvatska je postala pridružena članica CERN-a i ESA-e, uložili smo rekordnih 2,5 milijardi kuna u znanost iz EU fondova. Donesena je i odluka o programskom financiranju visokog obrazovanja i znanosti te smo povećali minimalnu satnicu studentskog rada. Ali tu ne smijemo stati, promjene moraju biti konstantne, posebice u području visokog obrazovanja i znanosti, te moraju pratiti tržište rada i biti konkurentne i na međunarodnoj razini. Tu očekujem da će Sveučilišta iskoristiti prilike koje se nude kroz financiranje putem programskih ugovora za one s najboljim rezultatima.

Miješa li se politika previše u obrazovanje i reformu? Imaju li stručnjaci uopće šanse doći na svoje?

Možda se takav dojam stječe slušajući javni diskurs i čitajući medijske napise, jer ipak obrazovanje u Hrvatskoj ostaje vječni poligon za ideološke prijepore. Međutim, u uvođenju reforme u škole to nije tako. U ovom trenutku više od 400 mentora, stručnjaka, daje potporu reformi kroz savjetničke posjete, više od 200 stručnjaka radilo je na sadržajima novih kurikuluma, a ideologija nije ni blizu reformskih procesa u školama koji su u tijeku.

Što smatrate najvećim uspjehom u ministarskome mandatu?

To je kurikularna reforma općeg obrazovanja koja je zaživjela u našim školama i učionicama nakon 25 godina pokušavanja.

Je li dio novca za reformu u proračunu trebao ići za plaće nastavnika i učitelja? Bi li se time izbjegla sadašnja situacija?

Svi koji govore da se novac za reformu (edukaciju, opremu, udžbenike) trebao upotrijebiti za plaće ili ne znaju ništa o tome kako se formiraju plaće i odakle je došao novac za reformu ili su zlonamjerni. U sustavu znanosti i obrazovanja imamo više od 90.000 zaposlenih. Iz ukupnog proračuna Ministarstva za plaće učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama izdvajamo 56 posto sredstava, a za plaće svih zaposlenih u sustavu izdvajamo čak 79 posto novca, odnosno više od 11 milijardi kuna. Usporedbe radi - ukupan iznos novca utrošenog u reformu obrazovanja je dvije milijarde kuna kroz tri godine, od kojih najveći dio dolazi iz EU fondova, iz kojih nije moguće povlačiti novac za plaće.

Nadalje, osnovica za plaće je za sve javne i državne službe u dvije godine rasla 11,5 posto i još je prijedlog za iduću godinu od 6,12 posto, što je gotovo 18 posto. Problem su koeficijenti za koje se predviđa izmjena uredbe o složenosti poslova, a tu svi priznaju da je to kompleksan i dugotrajan proces te je zato potrebno za obrazovanje ponuditi kompenzacijske mjere za slučaj da se ovaj proces produlji. Za sada je to tek ponuda od dva posto od sredine 2020., što bi dalo ukupni rast plaća u tri godine od oko 20 posto u obrazovanju.

Zaostaje li Škola za život zbog štrajka?

U listopadu su započeli savjetnički posjeti u sklopu kojih će mentori obići sve škole u Hrvatskoj i pružiti izravnu podršku na terenu. Trenutačno ih je odrađeno više od 640, a povratne informacije upućuju na to da reforma sigurnim korakom ide naprijed. Kao što često ističem, reforma nije utrka na sto metara, nego maraton.

Koliko su učenici zakinuti ovim štrajkom?

Činjenica je da se u ovom periodu treba sagledati kako pravo učenika na kvalitetno obrazovanje u skladu sa zakonskim regulativama i kurikulumima, tako i pravo na štrajk koje je Ustavom zajamčeno pravo svih zaposlenih. Situacija sa štrajkom svakako je ozbiljna, ali svi moramo dati sve od sebe i ne bježati od dijaloga kako bismo iznašli kvalitetno rješenje. Što se zbrinjavanja učenika tiče - tu je situacija jasna i od prvog dana vrata osnovnih škola otvorena su za sve učenike. Međutim, izgubljeni nastavni dani će se trebati nadoknaditi.

Kad krećete s novom fazom reforme i što će uključivati?

Sljedeće godine, kad će u frontalnu provedbu ući učenici drugih, trećih, šestih i sedmih razreda osnovne škole u svim predmetima te učenici drugih i trećih razreda srednjih škola, a u 2021. svi će razredi raditi po novim kurikulumima. Paralelno s time pripremamo i projekt cjelodnevne nastave koji će povećati broj sati koje učenici provedu u školi jer smo po tom pitanju na samom dnu EU, pa učenici imaju previše domaćih zadaća i nepotrebnih instrukcija.

Rektor Boras stalno govori kako zagrebačko sveučilište treba više financirati. Gdje Vi vidite najveće probleme visokog obrazovanja u Hrvatskoj?

Povećavanje financiranja bez promjena načina rada sigurno neće riješiti stanje na nekim našim sveučilištima. Ipak, sredstva za visoko obrazovanje stalno rastu i tako je ukupno izdvajanje iz državnog proračuna u tri godine poraslo za 17 posto. Međutim, uveden je i novi ciklus programskih ugovora koji dodatno financiranje vežu uz rezultate kao što su broj završenih studenata u deficitarnim strukama, znanstveni radovi u relevantnim časopisima, povlačenje sredstava iz Europskih fondova, patenti i sl.

Sveučilišta moraju pridonositi razvoju društva i gospodarstva te dati priliku mladim izvrsnim znanstvenicima. Kod nas na nekim fakultetima i sveučilištima, nažalost, postojeće akademske klike drže se za ruke i ne puštaju one mlade i najbolje naprijed. Pod krinkom autonomije često se skriva neodgovornost za vlastiti rad i sinekura za osrednje ili čak ispodprosječne ljude.

Što mislite o ‘vaučerizaciji’ obrazovanja, tezi koja se sve češće nameće u raspravama o plaćanju obrazovnog sustava?

U ovom trenutku za to nema uvjeta, a čak i da ima, ne vjerujem kako bi se time riješili problemi u sustavu.