Završio je ZagrebDox: Kako su koze shvatile zajednicu bolje od ljudi

Završio je ZagrebDox, nagrade su podijeljene, a dojam ostaje kao da se nije gledao samo filmski program nego jedan dugi, pomalo kaotičan, ali fascinantan presjek života koji se odvija paralelno s našim. Taj festival već odavno nije samo festival nego stanje u kojem se uđe u kino kao jedna osoba, a izađe kao netko tko je upravo čuvao koze u planini, pratio raspad jedne države kroz tijelo plesačice i usput pokušao shvatiti gdje zapravo pripada.

Ove godine jedna stvar bila je neupitna: ZagrebDoxom su dominirale koze. Ne metaforički, nego konkretno. Svaki drugi redatelj snima koze. U jednom trenutku činilo se da postoji skriveni selekcijski kriterij - nema koze, nema filma. I onda se negdje između tih životinja, planina i tišine pojavi film koji sve posloži.

“Planina se neće pomaknuti” Petre Seliškar, dobitnik Velikog pečata za regionalnu konkurenciju, djeluje kao film koji uopće nema potrebu biti velik - i upravo zato jest. Već na samom početku autorica kaže: “samo nemojte misliti, gledajte film.” I to je možda najtočnija uputa koju je mogla dati, jer ovo nije film koji se gleda glavom nego tijelom. Ne gradi se kroz dramatiku, ne nameće se, ne objašnjava ništa što ne mora, nego jednostavno postoji, tiho i precizno, kao da je oduvijek tu.

Kamera ne promatra izvana, nego diše s ljudima, ulazi u njihov ritam bez napora, bez distance, bez želje da ih interpretira. Četiri brata, trideset pasa, koze, ovce, krave i jedan život koji nema nikakvu potrebu dokazivati se nikome - ni nama, ni filmu, ni svijetu. To je prostor u kojem se stvari događaju bez dramaturgije, ali s punom težinom postojanja. Nema velikih rečenica, nema objašnjenja, nema “poante” u klasičnom smislu, ali sve što se događa ima neku unutarnju logiku koja se ne objašnjava nego osjeti.

To je zen, ali ne onaj potrošni, vikend-zen koji kupiš pa ga izgubiš čim izađeš iz dvorane, nego onaj koji ti se uvuče pod kožu i ostane tamo, tih i uporan. I onda se dogodi nešto što rijetko koji film uspije - promijeni ti ritam. Nakon njega sve drugo djeluje malo preglasno, malo prebrzo, malo previše željno pažnje. Kao da te film na trenutak izmjesti iz svijeta u kojem sve mora imati smisao i vrati u onaj u kojem je dovoljno samo biti.

“Slet 1988” Marte Popivode, koji je dobio FIPRESCI nagradu, radi nešto potpuno drugo, ali jednako precizno. Marta uzima arhivu, tijelo i ideologiju i pretvara ih u nešto što nije ni nostalgija ni kritika nego osjećaj vremena koje i dalje traje. Plesačica iz centra Sleta, godinama samo simbol, ovdje dobiva lice, glas, prostor. I onda na kraju, na odjavi - gotovo tiho, ali jasno - Jugoslavija se izgovara kao sedam republika, uključujući Kosovo. Film se tu ne završava, nego se otvara.

Zagreb: Zatvaranje Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox | Foto: Marko Seper/PIXSELL

“Tragovi pripadanja” Tatjane Božić ulaze točno tamo gdje je najneugodnije, u prostor između potrebe da pripadaš i potrebe da ostaneš svoj. Film ne ide linijski, nego kružno, vraća se, prelama, vrti kao centrifuga u kojoj se Balkan, obitelj i identitet ne objašnjavaju nego sudaraju. Sve je tu, i nježno i bolno, i smiješno i teško, i ono što nas veže i ono od čega bježimo. Zajednica kao utočište, ali i kao pritisak. Obitelj kao sigurnost, ali i kao prostor u kojem se najviše gubiš.

I onda dolazi ta rečenica, gotovo usputna, ali razoružavajuća - i još važnije, dolazi iz najintimnijeg mjesta u filmu. Postavlja je njezin sin, dijete nje i Nizozemca kojeg također upoznajemo kroz film, dijete koje je već samo po sebi mjesto susreta različitih identiteta. “Možda ti ne želiš biti dio zajednice - možda želiš biti posebna.” I sve stane. Ne zato što daje odgovor, nego zato što razotkriva pitanje.

Jer u tom trenutku više nije jasno samo što znači pripadati, nego i kome. Čija je zapravo Tatjana? Balkana koji je oblikovao njezinu emocionalnu mapu ili Nizozemske koja strukturira njezin život? Obitelji koju gradi ili one iz koje dolazi? A onda se to pitanje tiho prebacuje i na gledatelja, jer pripadanje nije uvijek izbor, kao što ni izdvajanje nije uvijek sloboda. Ponekad je potreba da budeš poseban samo druga strana straha da se izgubiš u drugima, a ponekad je zajednica mjesto u kojem se od tebe očekuje da budeš sve osim ono što jesi.

Film to ne presuđuje. Ne daje jednostavne odgovore. Samo ostavlja taj prostor između - gdje istovremeno postoji i želja za bliskošću i potreba za distancom, i ljubav i otpor, i pripadanje i bijeg. I upravo u toj neodlučenosti, u toj stalnoj napetosti, leži njegova najveća snaga.

A taj osjećaj raspršenosti nije bio samo u programu, nego i u samom otvaranju festivala.

“Sintetičko suosjećanje” Marca Isaacsa otvorilo je festival, i možda je upravo zato bilo logičan izbor - film djeluje kao neka vrsta miješane salate svih aktualnih događaja i života svijeta. Dotiče sve segmente društva, ali više površinski nego dubinski, kao da ih samo lagano zagrabi i pusti dalje. Na prvi pogled može djelovati pomalo naivno ili nedorečeno, ali u toj nesavršenosti postoji i određena iskrenost. Kao da autor pokušava uhvatiti svijet koji se mijenja brže nego što ga možemo razumjeti, pa istovremeno komentira i stvarnost i vlastitu poziciju unutar nje. Nije film koji daje odgovore, nego više registrira stanje, raspršenost, nemogućnost da se išta do kraja obuhvati - i možda je baš zato kao otvaranje imao smisla, jer je u toj fragmentiranosti sadržavao sve ono što nas trenutno okružuje.

I onda opet - koze.

“Za nekoliko kriški sira” Nikole Georgieva na prvi pogled izgleda kao još jedna ruralna priča, ali vrlo brzo postaje nešto sasvim drugo, gotovo studija o otpornosti, intuiciji i jednom dubokom, organskom razumijevanju svijeta koje ne dolazi iz knjiga ni institucija, nego iz života. U središtu je žena s osamdesetak koza, ali zapravo je riječ o nekome tko čita odnose, zajednicu i sistem preciznije nego većina onih koji o tome pišu strategije.

U jednom trenutku izgovara rečenicu koja ostaje: “Kad se jedna koza ide ojariti, sve druge se okupe oko nje.” I u toj jednoj slici, u tom instinktu okupljanja, ima više o solidarnosti nego u svim dokumentima, programima i politikama zajedno. Nema tu ideologije, nema deklaracija, samo jednostavna, gotovo biološka potreba da budeš uz drugoga kad je najranjiviji.

I onda film napravi zaokret koji zvuči kao fikcija, ali nije. Ta ista žena proizvodi sir, gradi nešto svoje, a sustav je sustavno potkopava, osiromašuje, birokratski guši. Umjesto da nestane, ona napravi nešto što djeluje potpuno nelogično i potpuno točno za naše vrijeme - odlazi u Ameriku i postaje influencerica za sir. Istovremeno puca iz pištolja i briljira u streljaštvu, kao da paralelno živi nekoliko života bez potrebe da ih uskladi u jednu urednu priču.

Zagreb: Zatvaranje Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox | Foto: Marko Seper/PIXSELL

Film time prestaje biti samo portret jedne žene i postaje komentar svijeta u kojem tradicionalno znanje, rad i upornost više ne garantiraju opstanak, ali kreativna adaptacija, čak i kada izgleda apsurdno, otvara

novi prostor. I tu negdje postaje jasno da stvarnost više ne treba dramaturgiju - ona ju je odavno prestigla. Realno, Netflix može zatvoriti firmu.

“Najdraži muškarci na svijetu” danskih autora Josefine Exner i Sebastiana Gerdesa dolazi kao zanimljiv odmak od planina, koza i balkanskih centrifuga, ali ne nužno i kao lagan film. Već u startu nosi jednu vrstu projekcije koja se brzo počne lomiti. Prije projekcije jedan poznanik dobaci: “Aha, ideš gledati film o nježnim muškarcima.” Onako, s blagim podsmijehom, kao da je sve već jasno. I zapravo upravo tu počinje film - ne na platnu, nego u toj rečenici.

Gledan iz pozicije žene koja vrlo lako dobije etiketu da “ne voli muškarce”, što se najčešće događa onog trenutka kada jasno kaže granicu, ali koja istovremeno voli Kopenhagen - København - i sve što taj grad nosi u svojoj suzdržanoj, skandinavskoj ravnoteži, film dobiva dodatni sloj. Jer pitanje nije jesu li ti muškarci nježni, nego što uopće znači nježnost danas i tko ima pravo na nju.

Film pokušava ući u taj prostor, ali ne uvijek jednako duboko. U nekim trenucima otvara zanimljive pukotine, u drugima ostaje na razini skice, kao da se ne usudi do kraja ogoliti ono što je započeo. No upravo u tim trenucima nelagode postaje najzanimljiviji.

Jer nije stvar u tome da se muškarce ne voli, nego da se više ne pristaje na infantilnost, manipulaciju ili nedostatak odgovornosti. I onda ti “nježni muškarci” odjednom prestaju biti kategorija i postaju - ljudi. Sa svim kontradikcijama koje to nosi.

Film tako na kraju možda ne daje odgovor, ali razotkriva nešto važnije: koliko su naše ideje o drugima često unaprijed napisane i koliko rijetko zapravo gledamo ono što je ispred nas. A između te početne rečenice poznanika i onoga što se događa na ekranu ostaje mali jaz - dovoljno velik da se u njemu počne razmišljati.

A onda - realnost festivala.

Program ogroman, praktički nemoguć za pratiti, kao da se negdje u pozadini barata s idejom kao da negdje u pozadini postoji imaginarna publika koja ima vremena pogledati 112 filmova. Nema je. Nema ni mladih. Nema ni penzionera. Dvorane su često poluprazne, publika izgubljena, pola ljudi ne zna da festival traje, druga polovica misli da je već završio. Na domaćim projekcijama publike je bilo značajno više.

Nenad Puhovski, direktor i osnivač festivala, daje intervjue u časopisima koje čitaju ljudi koji ne gledaju dokumentarce, i to izgleda otprilike kao da reklamiraš punk koncert u časopisu za porculan. Sve je lijepo, ali potpuno izvan stvarnosti.

Uz sve to, bilo je i filmova koji su direktno otvarali prostor za usporedbu između nekadašnje energije i današnje distance, poput filma o punku, “Punk pod komunističkim režimom” Andreja Košaka, koji ne dokumentira samo glazbeni pokret nego i jednu vrstu stava, otpora i autentičnosti koja danas djeluje gotovo egzotično. Upravo na toj projekciji dolazi onaj trenutak koji ostane duže od samog filma, kada jedan stari punker, netko tko je tu energiju živio, pogleda oko sebe i kaže: “Što se dogodilo ovom Doxu?” i u toj jednoj rečenici sabere cijeli jaz između onoga što je nekad bilo i onoga što danas pokušavamo rekonstruirati kroz film. I tu negdje postaje jasno - problem nije u filmovima. Problem je u komunikaciji.

Zagreb: Zatvaranje Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox | Foto: Marko Seper/PIXSELL

Ali onda večer sve preokrene.

Sjedi se za stolom, Slovenci, Srbi, Dalmatinci, sve ide fino, gotovo diplomatski, kao da smo na nekom mini regionalnom summitu s vinom umjesto protokola. Razgovori klize, svi se razumiju, svi klimaju glavom, sve ima neku strukturu - i onda dolaze Rumunji i sve se raspadne u sekundi. Ne loše, nego najbolje moguće. Razgovor se pretvori u lavinu asocijacija, smijeha, preklapanja, svatko priča svoju verziju iste priče i odjednom više nije jasno tko je počeo ni gdje ćemo završiti.

I negdje u tom kaosu dogodi se sudar generacija u jednoj rečenici:

“Kad smo mi bili mladi” vs. “Trailer je bolji od filma.”

Dvadesetdvogodišnja montažerka to izgovara kao zakon fizike, mirno, sigurno, kao da citira gravitaciju, dok se paralelno pokušava objasniti što je bila Metelkova, kao da prizivamo izgubljeni kontinent, nešto između Atlantide i neke bolje verzije nas samih. I onda sve krene — Zagreb protiv Splita, ali bez stvarne svađe, više kao improvizirani performans, niz unutarnjih šala, brzih replika i rečenica koje nemaju smisla nikome izvan tog stola, a nama su vrhunac večeri.

Jer u tom trenutku postane jasno da filmovi možda traju 90 minuta, ali ono što se događa oko njih - to je pravi sadržaj. I tu, između vina, jezika koji se miješaju i smijeha koji se ne prevodi, ZagrebDox na trenutak opet postane ono što bi trebao biti - živa, nepredvidiva zajednica.

U isto vrijeme, po dvoranama, mnogi se prave da ne vide, neki se prave da su posebno posebni, oči se kolutaju na krivim mjestima, reakcije dolaze sa zadrškom, kao da se gleda, ali ne do kraja. A zapravo se osjeti jedna čudna praznina - za nekoga tko dolazi na ZagrebDox godinama, koji se nekad gledao u Kinu Jadran na Ilici, koji je s tim festivalom rastao, surađivao, upoznavao ljude koji su ostali u životu, teško je ne primijetiti da se nešto promijenilo. Ne u filmovima - njih ima više nego ikad, hiperprodukcija je ogromna - nego u osjećaju zajednice. Kao da je nestala ona nevidljiva nit koja je spajala sve te ljude u jednu živu, pomalo kaotičnu, ali stvarnu cjelinu.

I možda je to ono što najviše nedostaje - ne program, ne filmovi, nego osjećaj da postoji prostor u kojem se susret događa bez kalkulacije. Danas se sve vidi, ali manje toga se stvarno doživi.

A opet, na ekranu - mnoštvo filmova koji ostaju. Pogledala sam ih još puno, više nego što stane u jedan tekst, i svaki od njih nosi neku svoju malu istinu koju nije moguće ovdje razložiti.

Na kraju nagrade tiho pronađu svoje adrese, međunarodni Veliki pečat odlazi “Lisici pod ružičastim mjesecom”, regionalni ostaje uz “Planinu koja se neće pomaknuti”, FIPRESCI prati Martu Popivodu, i sve se to složi u jednu sliku koja nije savršena, ali je prepoznatljiva, kao odraz u staklu koji ne hvata sve, ali hvata dovoljno. Možda je to i najtočniji opis ovogodišnjeg ZagrebDoxa - festival koji ima sve, osim osjećaja da smo zajedno u istom prostoru.

Ostaje ono zbog čega se dolazi.

Trenuci kada film ne prolazi kroz tebe, nego ostaje u tebi.

Ove godine, taj trag dolazi iz planine. 

I ima koze. Naravno.