Ovih dana ljudi baš puno govore o ljudima koji mrze, ljudima koji osuđuju. Za sebe ponekad kažem da sam naivna. Naivna zbog toga što mislim da svi misle kao moji prijatelji i ja. Zbog toga se često čudim ljudima i njihovima riječima, djelima i stavovima.

Ako misliš voditi blog u čijim postovima stoji tvoje ime i prezime, moraš imati hrabrosti bez obzira na to je li to blog o hrani, tehnici, filmovima, knjigama ili osobnim stvarima. Ako si se već za to odlučio, bit ćeš osuđivan i to najčešće od ljudi koje znaš. Nekad će te to vrijeđati, a nekada će te boljeti ona stvar. Mislim da niti jedna javna osoba ne govori istinu kada kaže da je nikada nisu dotakle ružne riječi publike, bila ona poznata ili nepoznata.

Najgore od svega je što zbog tih osuda neki ljudi nikada ni ne počnu, a imali su puno toga za reći. Ti ljudi ostaju u tišini. I dok neki smatraju kako se ta njihova slabost tu našla s razlogom, za njih su ti šutljivi s razlogom ostali u tišini, ja sam jedna od onih koji smatraju da su glupi ljudi često i nažalost gasili one koji su imali nešto dobro za reći.

Zbog tih se povika ljudi često povlače tamo gdje ne bi trebali. Zbog tih se riječi ljudi često skrivaju. Jednom je netko rekao da nije prirodno ni lijepo iznositi „prljavi veš“ svima na uviđaj. Mamama nikako ne treba pasti na pamet javno govoriti i pisati o tome da nisu savršene. Tate, muževi i momci nikako ne trebaju govoriti da su ponekad tužni i da nekada čine ono što bi „trebala“ činiti majka, žena, djevojka.

Ella Dvornik je na tapeti jer ima sedamnaest godina starijeg partnera. Saverinu mrze jer joj je muž Srbin. Vedranu Rudan ne podnose jer je žena koja proziva i psuje. Mene i moje blogerice ne vole jer govorimo ono o čemu treba šutjeti. Zbog toga vam nikada nisam htjela pisati o svom ocu, osim kada se slučajno nađe u mojim redovima, čisto da opomene, nasmije i začudi. Zbog toga, ali i zbog neke tamo vjerojatnosti da će to pročitati on, da će pročitati moja sestra koja će mu to reći ili neki rođak ili susjed.

Zbog toga vam nikada nisam rekla da je moj otac invalid. Invalid koji je to postao nakon što je zasnovao obitelj, kupio stan i napravio sve to nešto što treba napraviti jedan odrastao čovjek. Kada rukama stekneš sve što imaš u životu, a onda iste izgubiš, vjerujem da se osjećaš kao najveći šupak. Osjetila sam to na svojoj koži. Indirektno. Nikada mu nisam zamjerila. Nikada mu neću zamjeriti.

Uvijek sam htjela pisati o tome jer sam ljudima htjela oteti to krivo mišljenje o invalidima, ali uvijek sam se suzdržavala... Jer što će komšija sa šestog reći ako izbacim još malo prljavog veša, što će reći tata ako ga nazove Milan i kaže mu da sam pisala o tome i što će reći sestra koja je postala osjetljiva na sve to?

Najviše od svega volim momente u kojima on pomaže meni, barem to bili oni najbanalniji, kada mu iz kupaonice viknem da mi dobaci ručnik jer sam ga opet zaboravila uzeti.

On mi nekada pristavi vodu za čaj, on se sam brije, on može sam otvoriti pivo i on je i dalje najsnalažljivija osoba koju poznajem. Jedina su mu slabost čarape i nokti pa kada si kći invalida, čarape drugome naučiš obuti za 30 sekundi, a nokte na nogama režeš mu bolje nego svoje.

U čemu je onda, zapravo, problem? U tome što mi od svih stvari i ljudi koji ispadaju iz konvencija pravimo čuda i čudake. Jučer sam pročitala tekst osobe s invaliditetom koji govori o seksualnosti invalidnih osoba. Tekst se bavi problematikom od koje svi okreću glavu, bavi se predrasudom koju smo svi bar jednom imali. Ja prva.

Često mi nije bilo jasno kako je moguće da se moj tata ženio još jednom i to nakon što je izgubio ruke. Kada im se oduzme funkcija nekog dijela tijela, mi im po defaultu oduzimamo i seksualnost. Oduzimamo im potrebu koju imaju svi „normalni“ ljudi jer zašto bi netko „malo manje normalan“ imao najstariju od svih potreba?

Možda se pitate koja je onda razlika između mene i svih onih koji javno mrze i osuđuju?

Reći ću vam da je razlika između mene i njih ta što sam svjesna krivih misli koje se u mojoj glavi stvore po nekom automatizmu, bude me sram i ispravljam ih u trenutku jer znam da su krive. Možda se pitate je li normalno povezivati ljude s invaliditetom i žene koje imaju starije partnere? Meni je, jer invalidne osobe gledam malo drugačijim očima.

Kroz razgovor koji sam vodila s autorom teksta koji me i potaknuo na pisanje vlastitog, ali i kroz život s ocem koji nema obje šake, shvatila sam da postoje dvije vrste invalida. Postoje oni koji se sažalijevaju nad svojom sudbinom i oni koji su svoju sudbinu prihvatili. Ovi drugi vode najnormalnije živote. A ako malo bolje razmislimo, te dvije vrste osoba postoje i među onim „normalnima“.

Postoje oni koji će u kriznim situacijama fokus stavljati na rješavanje problema i oni koji će otići do prvog susjeda i kukati. Tako je i s njima. Oni su najnormalnije osobe kojima ne trebamo oduzimati seksualne ili bilo kakve potrebe. A to ljudi često rade i ne samo njima.

To rade oni koji govore da mlade majke nemaju pojma o životu, to rade oni koji muškarcima koji brišu prašinu govore da su šupci i to rade oni koji tvrde da mlađa žena ne može istinski voljeti starijeg muškarca. Oduzima im se pravo da budu ono što žele, da vole onako kako osjećaju i nameće im se sram koji, zapravo, nitko od njih ne bi trebao osjećati.

Fotografija: Luana Muškić 

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.