Kada sam bila mala, htjela sam biti dječak. Srce mi je slomio jedan Ivan, što je ljeti dolazio kod bake u zgradu do moje.
Nakon toga, otišla sam u Pittarello i kupila sam šorc za dječake i široku majicu, doma sam uzela kapu i kosu sam vezala u rep koji sam skrivala ispod nje. Mrzila sam sve dječake svijeta i nije mi bilo jasno zašto se Ivan ne želi igrati sa mnom pa sam pokušala biti dječak. No to, naravno, nije upalilo.

Kasnije, kako sam rasla, uvijek su se borile te dvije curice u meni. Ona što je kosu šišala na kratko i ona što je imala lakirane cipelice svih boja. Znate koliko sam puta kao mala za samu sebe čula da sam dječak? Previše i to ne onda kada sam dječak htjela biti. Bila sam dječak kada sam se šišala na kratko, bila sam dječak kada sam radije birala LEGO, nego Barbie, bila sam dječak kada sam se znala zauzeti za sebe, bila sam dječak kada sam uzvraćala udarac.

I nakon Ivana i mog malog slomljenog srca, događalo se da sam htjela biti dječak. Često su nas (djevojčice) zbunjivali ovi stariji koji su znali na koji se način veže kosa, do koje je mjere smiješ odrezati, a od koje mjere postaješ dječak. Znali su i da curica nipošto ne smije igrati nogomet i imati tenisice koje je naslijedila od brata. Znali su da curice „ne pričaju tako“ i da curice šute i rade kako im se kaže.

Sve me to zbunjivalo pa sam često htjela biti kao onaj Ivan koji mi je slomio srce.

Sjećam se, jednom sam slučajno prdnula pred svim djevojčicama iz zgrade, svi su mi se rugali ostatak dana jer djevojčice to ne rade. A da je isto učinio Dado s posljednjeg kata, svi bi to zaboravili za pola sata. Kasnije, kada je došao pubertet, često sam žalila što nisam dječak. Moje tijelo bilo je tijelo dječaka, nisam više voljela ni te lakirane cipelice, ni haljine, ni suknje, a svi znamo da nisi prava djevojčica ako se od tih stvari sklanjaš.

Nije mi bilo jasno zašto se smiju samo meni, kada je i Filip jednako mršav kao i ja. Htjela sam biti dječak jer dječaci nikada nisu predebeli ni premršavi. Ako sam dječak, neće mi se smijati jer mi još ne rastu grudi.

Događalo nam se svima da se stidimo ako dobijemo menstruaciju na javnom mjestu jer žena nikada ne smije krvlju pokazati da je žena. Događalo se da svi koji, zapravo, nisu žene znaju što to treba biti jedna žena.

Kasnije, kada sam odrasla, shvatila sam da su žene lijepe i kada se šišaju kratko. Shvatila sam da i žena smije pljunuti nasred ulice ako želi i da ako je već osuđuješ, onda moraš osuditi i muškarca koji čini isto. Shvatila sam da je žena jaka i kada je krhka jer govoriti o svojim slabostima najveća je od svih snaga.

Shvatila sam da je žena ženstvena i kada nema velike grudi te da žena nije vulgarna ako joj je priroda podarila par velikih, bujnih. Shvatila sam da su majke neka vrsta super heroja, jer količina snage koja ti treba da rodiš pa se o tom malom biću brineš sama ogromna je. I nemojmo se praviti da takvih mama danas više nema jer i dalje postoje muškarci koji misle da oni nikada ne bi trebali činiti ono što čini mama.

Shvatila sam da sam najviše dama kada kažem što mislim iako se to ne sviđa većini. Nisam manje žena kada opsujem, nisam manje žena kada prva zovem na dejt, nisam manje žena ako se ošišam mašinicom, nisam manje žena ako pijem pivo iz boce, nisam manje žena ako mogu popiti više od muškarca, nisam manje žena ako ne znam kuhati,nisam manje žena ako sam odlučila ne imati djecu, nisam manje žena ako se ne želim udati, nisam manje žena ako volim žene, nisam manje žena ako umjesto veze biram dobru zajebanciju.

Žena sam kada govorim što mislim. Žena sam kada biram i radim kako želim. Kada sam odrasla, shvatila sam da ipak ne bih htjela biti muškarac.

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.