Mislim da smo pretrpani porukama s boce Jane. Tako ja zovem sve te dubokoumne misli koje, zapravo, i nisu toliko duboke i koje nam se nude na svakom koraku. Prihvati sebe. Voli sebe. Voli sebe kako bi mogao voljeti druge. Ponekad mi je smiješno što u takve rečenice buljiš dok naginješ vodu iz plastične boce. Vodu koju, zapravo, nitko ne bi trebao ni plaćati.

Ovo nije hejterski post o new age svećenicima i svećenicama, prosvijetljenim ljudima i onima koji žele pomoći drugima. Nije ovo ni blaćenje najpopularnije literature današnjice. Sigurna sam da osobe koje ih pišu ljudima žele sve najbolje, no često tu fali nekoliko karika. Da bi volio sebe, moraš se biti svjestan, a ljudi najčešće nisu prisutni pa ne znaju ni što se događa oko njih, a kamoli unutar njih.

Sa sigurnošću vam mogu reći da je prvi korak definitivno osvijestiti se. Biti svjestan osobe koja si. Često taj prvi korak, na putu do voljenja samog sebe, osobu dovede na potpuno suprotan kraj. U trenutku u kojem postaneš svjestan sebe, postaneš svjestan i toga da ti se osoba koju vidiš u tom ogledalu svijesti ne sviđa.

To je skroz ok. Tek tada možeš početi raditi na tome da je mijenjaš. Osvijestiti, prihvatiti, oprostiti samom sebi pa raditi sebe onakvog kakav bi htio i trebao biti. Dugotrajan je to posao. No ovo nije kolumna o tome. Ovo je kolumna o mom nosu.

Kopanje po unutrašnjosti kako bi došao do zaključka da nisi bio baš najbolji prijatelj ni partner. No nema kruha bez motike, a, kako bi moj susjed Žare rekao, treba nama svima motike dati. Tu motiku koriste rijetki, a više vremena provode proučavajući ono fizičko. I koliko god ovaj zaključak zvučao jeftino, on je nažalost točan jer „jeftin je ovo svemir“.

U osnovnoj sam školi bila nesretna jer sam bila najmršavija od sve djece. Nisam imala grudi, nisam imala dupe, a moje prijateljice iz klupe izgledale su mi kao starije sestre. Ne znam kako i zašto, no to me nezadovoljstvo, na svu sreću, nije dugo držalo. Prihvatila sam se mršavu i sitnu.

Nije me diralo kada mi nepoznati ljudi govore da sam anoreksična i nisam doma plakala jer su svi geni za dobre grudi otišle mojoj sestri. U dvadesetoj sam dobila taman grudi, počeli su mi se širiti bokovi i bila sam si baš zgodna. Ovo prihvaćanje nutrine uslijedilo je mnogo godina kasnije i bilo je puno napornije. No bez obzira na to što sam voljela svoje grudi, svoje malo dupe, mršave noge i ruke, nikako nisam mogla zavoljeti svoj nos. Ne volim ga ni danas.

Baš zbog toga, želim vam postaviti pitanje koje glasi:

Ako ne volim svoj nos, a prihvatim sebe kao osobu koja svoj nos ne voli, jesam li onda prihvatila cijelu sebe? Napravit ću i analogiju, koja je po mom skromnom mišljenju skroz legit. Ako prihvatim sebe kao osobu koja je bila loš prijatelj jer nije dovoljno dobro slušala, pa nakon toga krenem slušati drugačije i bolje, razgovarati ljepše, očito sam napravila dobar posao.

Ako prihvatim sebe kao osobu koja svoj nos ne voli jer joj je ružan i kriv, pa onda odem na plastičnu operaciju, nisam li tako promijenila nos koji je za mene bio krivi? Možda je vama ova analogija smiješna, no meni je smiješno što me nepoznati ljudi odgovaraju od operacije nosa.

Lijepo je vidjeti i čuti ljude koji su prihvatili svoje grbave nosove, koji su prihvatili svoje male grudi i spuštene guzice. No što je s nama koji to nismo napravili?

Neki ljudi kažu da živimo u dobu velikih promjena svijesti. Nekih se dana slažem s njima, nekih mi je dana to velika glupost. No duhovnost je definitivno postala tema koja se sve češće provlači kroz redove koje čitamo. Mentalno i duhovno zdravlje bitnije nam je nego ikada prije. Dobar odnos sa samim sobom kako bi isti takav imao s ljudima oko sebe. Ako ne znam voljeti sebe, ne znam voljeti ni druge. Ako volim i dio sebe koji želi operirati svoj nos, nisam li tada naučila prihvatiti cijelu sebe?

O autorici:

Nekada žena, nekada djevojčica. Vjerujem u (svoje) snove, ljude i dobrotu. Iako više volim knjige, oduvijek živim u svom filmu. Moje avanture možete pratiti na blogu, instagramu i fejsu.