Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Bivša voditeljica otkrila nam je zašto joj je veći izazov pomaknuti vlastite granice nego samo završiti utrku, ali i bi li se vratila na male ekrane
Belmu Džombu mnogi pamte kao televizijsko lice, a danas je njezin život ispunjen obitelji, poslom, putovanjima i - trčanjem. Od rekreativnog trčanja stigla je do maratona u velikim svjetskim gradovima poput Londona i Tokija, a postala je i ambasadorica Zagreb Advent Runa. Danas kaže kako joj najveći izazov više nije samo stići do cilja, već otkriti koliko daleko može pomaknuti vlastite granice. Za 24sata otkrila je kako izgleda život uz maratonske pripreme, kako usklađuje trening s obitelji i obavezama, ali i bi li se jednog dana ponovno vratila na male ekrane.
Kad ste počeli s trčanjem i zbog čega?
S trčanjem sam počela zapravo vrlo jednostavno – iz potrebe da napravim nešto dobro za sebe. U početku nije bilo velikih ciljeva, kilometraža ni planova. Htjela sam se kretati, biti vani, osjećati se bolje i imati nešto što je samo moje. A onda se dogodilo ono što se mnogima dogodi s trčanjem – malo-pomalo postane dio života. Počneš zbog fizičkog zdravlja, a ostaneš zbog svega što ti daje mentalno.
Danas mi je trčanje puno više od treninga. To je vrijeme u kojem posložim misli, maknem se od obaveza i vratim sebi. Naravno, volim i izazov, utrke, atmosferu, putovanja… ali mislim da je upravo taj osjećaj nakon običnog treninga razlog zbog kojeg i dalje trčim.
Kad vam je prošlo kroz glavu: „Dobro mi ovo ide, mogla bih se pripremiti za maraton?“
Ne znam je li ikada postojao baš taj trenutak u kojem sam pomislila: „Dobro mi ovo ide.“ Mislim da je prije bilo: „Ako već mogu ovo, pitam se mogu li još malo dalje.“
Maraton mi se dugo činio kao nešto ogromno i rezervirano za „prave“ trkače. Onda shvatiš da većina ljudi na startu maratona nisu profesionalci. To su ljudi koji rade, imaju obitelji, obaveze i sasvim obične živote, ali su odlučili mjesecima biti disciplinirani zbog jednog cilja. To mi se jako svidjelo.
A jednom kad istrčiš maraton, granica onoga što misliš da možeš napraviti prilično se pomakne.
Kako izgledaju pripreme za maraton jednog rekreativca? Kako uopće doći u stanje fizičke spreme koje je dostatno za istrčati maraton?
Pripreme su zapravo puno manje glamurozne od samog maratona. Maraton vidiš na fotografijama – medalju, cilj, emociju. Ali iza toga su mjeseci sasvim običnih treninga.
Za rekreativca je najvažniji kontinuitet. Ne možeš nadoknaditi propuštene tjedne jednim velikim treningom. Postupno se povećava kilometraža, rade se dužine, lakši treninzi, nešto bržeg trčanja, a jednako su važni odmor, san, prehrana i oporavak.
Najveći izazov nije istrčati jedan dugi trening. Izazov je biti dovoljno discipliniran da treniraš i kad je hladno, pada kiša, imaš puno posla ili ti se jednostavno ne da.
I tu naučiš jednu važnu stvar: forma se ne gradi spektakularnim potezima nego stotinama malih, dosljednih odluka.
Najdraža utrka na kojoj ste bili i zašto? Ima li kakvih anegdota?
Teško mi je birati između Tokija i Londona jer su oba dio World Marathon Majorsa i svaki je potpuno drugačiji.
Tokio mi je bio posebno iskustvo upravo zbog Japana – organizacije, kulture, discipline i cijele atmosfere. London je, s druge strane, nevjerojatna emocija. Publika praktički ne prestaje cijelom trasom i nosi vas onda kada noge više baš nemaju istu ideju kao glava.
World Marathon Majors za mene nisu samo utrke. To je spoj sporta, putovanja i upoznavanja gradova na jedan potpuno drugačiji način. Kada kroz grad prođete 42 kilometra na vlastitim nogama, zapamtite ga drugačije nego kao turist. A anegdota uvijek ima, samo mi se čini da većina njih postane smiješna tek nekoliko dana nakon maratona. U tom trenutku, negdje oko 35. kilometra, nisu ni približno toliko zabavne.
Javljaju li se na maratonu psihološke krize, pogotovo onih zadnjih pet ili deset kilometara?
Meni se, zapravo, zasad nisu javljale neke velike psihološke krize. Ali nisam sigurna je li to nešto čime se trebam pohvaliti.
Ponekad mislim da je razlog upravo suprotan – da još nisam uspjela iz sebe izvući baš sve što mogu. Uvijek negdje imam osjećaj da je ostalo još malo snage, da postoji još jedna granica koju nisam prešla. I meni je možda upravo to najveći izazov u trčanju – ne završiti maraton, nego naučiti otići dovoljno daleko izvan vlastite zone ugode.
Mislim da sam po prirodi takva da uvijek ostavim neku malu rezervu. Teško mi je prijeći onu točku u kojoj više nisam sigurna mogu li dalje. A znam da upravo iza te granice možda leži moj bolji rezultat. Tako da se moja borba zasad ne vodi s pitanjem „Kako izdržati do cilja?“, nego više s pitanjem: „Jesam li stvarno dala sve što sam mogla?“ I mislim da još nisam. Ima još nešto u meni i baš me zanima dokle mogu doći.
Koliko je teško pomiriti posao, obitelj, privatni život i vrijeme koje želite zadržati samo za sebe?
Teško je, kao i svima. Nemam nikakvu čarobnu formulu za organizaciju. Nekad sve uspijem posložiti, nekad nešto mora pričekati.
Ali s vremenom sam shvatila da vrijeme za sebe nije luksuz. Ako želim biti dobra u poslu, prisutna u obitelji i imati energiju za druge ljude, moram imati nešto što puni moje baterije. Meni je to velikim dijelom sport.
Trening zato pokušavam gledati kao dogovor koji sam napravila sama sa sobom. Naravno da ga nekad moram pomaknuti ili preskočiti jer život ima druge planove, ali nastojim ga ne stavljati automatski na posljednje mjesto.
Vaš je muž bio vrhunski sportaš. Jesu li vam i djeca u sportu?
Sport je svakako prisutan u našoj obitelji i djeca se bave sportom, što mi je jako drago. Ali nikada nisam mislila da djeca moraju biti vrhunski sportaši zato što im je otac bio vrhunski sportaš. Puno mi je važnije da kroz sport nauče zdrave navike, disciplinu, odnos prema pobjedi i porazu, pripadnost ekipi i činjenicu da rezultat ne dolazi uvijek odmah. Ako jednog dana sport ostane važan dio njihovih života, bez obzira na kojoj razini, mislim da smo napravili dobru stvar.
Imate li, osim trčanja, još poneki hobi, ako za to uopće ima vremena?
Volim putovanja, druženja, dobru hranu i sve ono što život čini zanimljivim. Nisam zagovornik zdravog života koji znači da sve mora biti savršeno, strogo i podređeno treningu. Za mene je zdrav život prije svega ravnoteža. Trčati, kretati se, dobro jesti i brinuti o sebi, ali isto tako otići na večeru, putovati, družiti se i uživati bez grižnje savjesti. Možda su mi zato maratoni toliko zanimljivi – omogućili su mi da spojim dvije stvari koje jako volim: sport i putovanja.
Biste li se ikad vratili na male ekrane u ulozi voditeljice?
Nikad ne volim kategorički reći „nikad“. To je bio jedan lijep dio mog života i iskustvo koje mi je puno toga donijelo.
Danas mi je život otišao u drugim smjerovima i imam puno stvari koje me ispunjavaju. Ali ako bi se pojavila ideja koja mi je zanimljiva, format u kojem se mogu prepoznati i pravi trenutak – zašto ne?
Ne bih se vratila samo zato da bih se vratila na televiziju. Moralo bi postojati nešto što me stvarno veseli.
Kako izgleda vaš prosječan dan?
Prilično obično i prilično dinamično. Obitelj, posao, obaveze, organizacija svega što taj dan donese, a negdje između pokušavam pronaći prostor za trening. Kad sam u pripremama za maraton, raspored se ipak malo više vrti oko treninga jer neke dužine jednostavno morate unaprijed planirati. Ne možete u nedjelju slučajno pronaći dva ili tri slobodna sata. Ali nemam život profesionalne sportašice i upravo mi je to lijepo u cijeloj priči. Ja sam rekreativka. Trčanje mora stati u stvarni život, a ne stvarni život u trčanje.
Možda mi je zato posebno drago biti ambasadorica Zagreb Advent Runa. Volim pokazati onu dostupnu, veselu stranu trčanja – da ne morate imati ambiciju istrčati maraton da biste obuli tenisice. Netko će istrčati svojih prvih pet kilometara i to može biti jednako velika pobjeda kao nečiji maraton.
Nedavno ste bili u Namibiji. Zašto baš Namibija i koje su kulturološke razlike? Što je najluđe što ste tamo doživjeli?
Namibija me privukla upravo zato što je potpuno drugačija od svega na što smo navikli. Nevjerojatni krajolici, pustinja, životinje, ogromna prostranstva i osjećaj da ste se stvarno maknuli iz svoje svakodnevice.
Putovanja me općenito podsjete koliko lako vlastiti način života počnemo doživljavati kao jedini „normalan“. A onda dođete negdje gdje su ritam, udaljenosti, odnos prema prirodi i svakodnevica potpuno drugačiji i shvatite koliko je svijet velik.
Možda me najviše fascinirao upravo taj osjećaj prostora i prirode. U Europi smo navikli da je sve blizu, dostupno i organizirano. U Namibiji možete satima gledati krajolik i imati osjećaj da nema nikoga kilometrima oko vas.
24sata © 2026
