Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Kihalice, Boris Novković, “LEZBE” i krnji stožac

Autor Andrea Andrassy

Kratki test - kad pomislite na nešto što je bilo prije 30 godina, koja vam godina prvo padne na pamet i zašto otprilike 1970.? Možda vama ne, ali meni uvijek.

Prije 30 godina je bila otprilike 1970. i moja mama je još uvijek išla u školu. Nije bilo televizora u boji, možda čak ni struje, i definitivno nije bilo više vrsta jogurta.

Karikiram, ali tu negdje.

A zapravo, prije nekih 30 godina sam krenula u školu.

Ne baš 30, zapravo 27, ali svejedno - da mi netko kaže da sam prije 27 godina krenula u prvi razred, izvadila bi mobitel i provjerila to na kalkulatoru jer mu ne bi vjerovala.

Ali jesam, prije točno 27, dan gore-dolje.

Takozvani dnevni boravak, ono kad u školi imaš i doručak i ručak i užinu, a torbu nosiš samo ponedjeljkom i petkom jer knjige preko tjedna ostaju u školi.

Ljudi od 34 su za mene tad bili nevjerojatno stari - imali su posao, djecu i znali su gledat na sat.

Ja sam na sat naučila tek s 10. To mi je na nastavi bio jedan od najvećih strahova - da će me učiteljica pitat da joj kažem koliko ima sati i da će mi se svi smijat jer nemam pojma.

I taman kad sam shvatila koncept kazaljki i postala punopravni član kluba ljudi koji znaju koliko je sati (što je tad već bio cijeli razred), pojavio se šestar i opet sam bila debil koji se muči.

Takve mi stvari prve padaju na pamet kad se sjetim škole, zato svake godine na prvi školski dan pomislim: “Hvala Bogu da JA ne moram.”

Srednju sam završila prije 15 godina - ni to ne bi vjerovala ovako na prvu, ali točno je.

I još uvijek svako toliko imam noćne more.

Sanjam neku glupost, tipa da je ispit iz fizike i da nisam pipnula knjigu, da ću dobit 1 i da će me mama ubit kad dođe s informacija. I taman prije nego što mi profesorica zapiše jedinicu (jedinica ko kuća) u Dnevnik, probudim se, pogledam oko sebe, osjetim da me bole leđa jer sam dan prije kihnula i sjetim se da imam 34 i da ne moram u školu.

Više nikad.

Hvala Bogu, više nikad ne moram.

Da vam netko ponudi da se možete vratit u prvi osnovne i odradit sve još jednom, biste li prihvatili ili ne?

Ja ne bi nikad, mrzila sam školu i ne vidim potrebu za povratkom.

Sad mi je lijepo - nema ispita, nema roditeljskih sastanaka ni informacijia i mogu si kupit sve slatkiše koje želim bez da ikog pitam.

Ne moram u školu više nikad - i neću.

Uvijek su govorili da su to najljepši dani i da će mi škola falit kad odrastem, ali ja imam toliko stvari koje mi sigurno nikad neće falit.

Tipa cikla.

Cikla za ručak. Pileći rižoto (od želudaca) i cikla. Ili ona uvenula, tamno zelena salata.

I moraš ju pojest jer ne želiš da ti učiteljica u informativku napiše da odbijaš hranu. Takve stvari su se kod nas zapisivale i prijavljivale roditeljima.

Cikla, tužna salata i žlundre - sve moraš pojest ako želiš da učiteljica misli da si dobar učenik, a želiš.

Ono što je za vrijeme ručka po količini muke za mene bila cikla, za vrijeme sata je bila spužva za ploču.

“Obriši ploču, Andrea, umoči spužvu u kantu punu sive vode i obriši ploču” - uvijek sam bila redar odmah na početku i nikad nisam smjela ić oprat ruke nakon brisanja ploče.

To mi neće falit nikad, taj kiseli smrad na rukama, pomiješan s ostacima krede.

“Obriši ruke u maramicu” - NE MOGU maramicu i kredu, nisam mogla tad, ne mogu ni dan danas.

Ne fali mi ni to da moram tražit dopuštenje da idem na wc - bila je jedna (vjero)učiteljica koja nikad nikome nije dala da piša za vrijeme sata.

“Pričekaj zvono.”

Ako si se pobunio, kreštavim glasom bi vrlo sporo, onako kako svećenik priiiii-hi-hi-hiiii-čaaaa-ha-haaaa-haaaa na misi rekla: “Jedan iz kulture ponaaaašaaaanjaaaaa.”

Svi smo imali barem jednu jedinicu iz “kulture ponašanja” jer nam se svima barem jednom jako pišalo.

Ne fali mi ni profesorica iz matematike koja je voljela zle trokute i govorila stvari tipa: “Nećete uvijek pri ruci imat kalkulator” - imamo ih, sjebali smo ju i baš mi je drago.

Ne fali mi ni prisilno preanaliziranje lektire i ispite s pitanjima tipa “kako se zvao konj Ane Karenjine?” Jer je TO glavni indikator da si pročitao s razumijevanjem.

Ne fali mi ni nošenje bijele majice na tjelesni, ni sat glazbenog na kojem te profesorica prozove da pjevaš, ni kajdanka.

TOLIKO sam mrzila kajdanku. Svi smo mrzili kajdanku osim onih par ljudi koji su išli i u glazbenu školu.

Od njih smo prepisivali note, što mi isto ne fali.

Ne fale mi ni kemijske formule ni formule iz fizike, ni kutomjer ni trokuti ni šestar.

Ni rečenica koja ti može uništit djetinjstvo: “Nacrtaj krnji stožac.”

Oprostite, ne pričam japanski.

Ili “zadaćnica iz matematike.”

Zadaćnica iz matematike - jer nije dovoljno da pišete samo ispit.

Ne fali mi ni 40 zadataka koje smo dobivali kao zadaću iz matematike (za zabavu) preko vikenda.

Jednom je profesorica zaboravila - zapravo dvaput, ali jedan od tih dva puta ju je podsjetila djevojka koja je uvijek imala spektakularnu kajdanku.

“Profesorice, zaboravili ste nam dat zadaću!” - to su oni ljudi koji govore da nisu ništa naučili pa dobiju pet i koji stave ruku na ispit da ne vidiš prepisat.

Ni ona mi ne fali, ne fali mi ni -ah, -aše, -aše, -smo, -ste, -še, ni tafa-tefe tafa-tefe ta-za.

Ni izraz “pluskvamperfekt” - djetinjstvo nije stvoreno za takve ružne riječi.

Ni “INFORMACIJE”, also known as dan nakon kojeg više ne smijem van.

Ne fali mi to.

Ni praživotinje, ni alge.

Kralježnjaci i beskralježnjaci.

Heterotrofi, saprofiti, paraziti, autotrofi.

Peronospora vinove loze.

Glagolski pridjev radni.

Glagolski pridjev trpni.

Ok, ovo zadnje mi je bilo super, ali generalno, ne fali mi baš nešto škola.

Hvala Bogu da ne moram.

Svake godine unatrag 15 godina, HVALA BOGU DA NE MORAM.

Ovog ponedjeljka mi to nije prošlo kroz glavu.

Prvi put ikad.

Možda zato što je moj mali susjed kretao u školu, točno u onu koju sam i ja išla, pa me uhvatila nostalgija.

Možda zato što sam tamam morala nešto obavit na Poreznoj pa mi je i škola zvučala prekrasno.

Možda sam samo napokon došla u te godine u kojima stvarno shvatiš da ti je u školi bilo najljepše, baš kao što su ti svi profesori i govorili - realno, i oni su svi imali barem 34, a ljudi koji imaju 34 su jako, jako stari.

Ovog ponedjeljka sam bila malo ljubomorna na mog malog susjeda koji prvi put ikad sjeda u školsku klupu.

Nakon Porezne sam otišla u papirnicu kupit nešto i izašla s ovim.

Šestar nisam kupila jer sam i dalje previše povrijeđena, ali ove stvari su me toliko razveselile da sam se poželjela vratit u školu.

Narančasto plava gumica - sjećam se kad sam saznala da ovaj plavi dio može obrisat kemijsku, mislila sam da držim magiju u ruci.

Ove nježnije, mekane gumice koje su smrdile, ali smrdile su najbolje na svijetu. (SMRDJELE, profesorice, smrdjele su!) Mi smo pod satom imali natjecanje - tko će uspjet napravit većeg crva od gumice; ono kad brišeš gumicom po stolu pa ostaju duguljasti crvići koje možeš spojit u jednog velikog crva.

Pastele. Ove debele, masne i ove tanke - bijela je uvijek jako brzo prestala bit bijela i postala samo zmazana.

Olovka s tablicom množenja - to su imali samo najveći gangsteri u razredu.

Kutomjer - mogao ti je bit najbolji prijatelj ili najgori neprijatelj, ovisi kako se poklopite.

I ono na što sam uzbuđeno vrisnula u dućanu - korektor. Ovaj stari, s kistićem - najgori osjećaj je bio kad bi ga namazao predebelo, pa umočio kemijsku unutra dok je sve još mokro.

Korektori u olovci su došli kasnije i bili su za bogatije klince jer su bili oko 15 kuna.

Plus, nisi ih mogao mirisat, a jedna od glavnih funkcija korektora je bila to da ga snifaš. (I da si radiš french na noktima zbog kojeg će mama kasnije vikat na tebe).

Miris korektora je dan danas jedan od najljepših mirisa na svijetu.

To i miris lijepila u bijeloj kutijici - tko ga nije probao žlicom, laže da nije jer smo svi.

I svi smo obožavali i mrzili ove male hibride između obične i tehničke olovke.

Ne postoji čarobnija stvar na svijetu od ove olovke… sve dok ti se sve ne prosipa po podu i izgubiš jedan umetak, onda ne postoji gora stvar od nje.

Fali mi ta olovka jer je bila toliko jednostavna, a toliko me veselila.

Fali mi i ova crno-žuta s gumicom. Moja je uvijek bila izgrižena, oni napredniji su gumice i jeli.

Fali mi još stvari, tipa plastelin.

Omoti za knjige i bilježnice koji su na početku polugodišta bili novi i čisti, a na kraju su imali hrpu crteža i potpisa ljudi iz razreda.

Kolaž papir mi fali. Naravno da mi ne fali, ni kolaž ni raster mi ne fale, ali fale mi ona zadnja dva lista iz kolaža - zlatni i srebrni. To su bili luksuzni papiri i čuvali su se samo za posebne prigode, tipa kad bi na zadnjem satu likovnog prije Božića radili drvce.

Fali mi ona pašteta koja je bila za užinu, sasvim štedljivo namazana na bijeli kruh; posluživali su ju u kombinaciji s polu-hladnim čajem u metalnim šalicama.

Griz u metalnom tanjuru.

Tijesto sa sirom i šećerom.

Sladoled Bubi nakon škole, bio je 2 i pol kune i još važnije, postojao je.

Gumi-gumi popodne - nakon što napišeš zadaću, engleska školica i japanska buba.

Ogrlice od bombona koje su se vrlo brzo pretvarale u ogrlice od tuđe sline jer su svi htjeli odgrist bombon s tvog vrata.

DUDICE.

One koje su se lizale, a onda i one koje smo skupljali i nosili oko vrata.

Jedna cura u mojoj školi je imala 100 dudica i bila je praktički mafija.

Gatalice. Kihalice. Spomenari. Leksikoni.

Kad ti najzgodniji dečko u školi ispuni leksikon, taj leksikon postaje traženija roba od još jedne porcije tijesta sa sirom i šećerom jer MORAŠ vidjet kog je napisao pod “simpatija.”

Walkman pod satom, dok te ne skuže.

Meni je u četvrtom osnovne u njemu bila kazeta Borisa Novkovića za kojeg sam se jednom planirala udat.

Fali mi onaj osjećaj unutarnjeg mira koji bi nastupio kad bi profesorica u razred ušetala s projektorom. Ili televizorom. Tad si znao da je danas sve jako opušteno i da na satu možeš radit šta god želiš.

Neki bi se dopisivali na papirićima.

Neki bi pisati zadaću za sljedeći sat.

Nekima je bilo dovoljno da uzmu kalkulator i napišu 32.1837, što je kad bi okrenuli kalkulator ispisivalo “jebi se.” Zapravo je ispisivalo LEBI ZE, ali i to je bilo dovoljno dobro.

Kasnije su ubacili i 38237 - LEZBE.

Fale mi mamine ispričnice - danas ne mogu zamolit mamu da ju pošalje kad se meni ne ide na sastanak.

Mislim, mogu, ali više nitko neće htjet radit sa mnom nakon toga.

Fali mi kihalica i ona igra u kojoj računaš koliko posto te netko voli.

Fali mi nedjelja i Majstor Fantač prije Dnevnika - to su uvijek bili podijeljeni osjećaji jer voliš taj crtić, ali znaš i da označava kraj vikenda i početak novog tjedna u kojem te možda čeka krnji stožac.

Fale mi male, jednostavne radosti, tipa kad razrednica kaže da danas zadnji sat ipak nemamo sat razredne zajednice i da možemo doma.

Fali mi ideja da je ispit iz fizike najveći problem u životu.

Kakav divan život, to kad misliš da je fizika smak svijeta.

Ne znam bi(H) li se vratila i sve odradila ispočetka da mogu, ali ne bi bilo loše da odrasli ponovno smiju u školu na tjedan-dva.

Umjesto godišnjeg, kao mali, tematski resort ili kamp za odrasle s temom “vraćanje u školske dane.”

S rasporedom sati, kolažem i kutomjerom.

Spomenarima, lesikonima, gatalicama i kihalicama.

Trebalo bi to organizirat, sigurno bi se ljudi prijavili.

Ako zbog ničeg drugog, onda zbog griza iz metalnog tanjura.

Zvoni mi za kraj kolumne, taman još stignem ubacit kihalicu i moram predat napisano.

“Odložite olovke, nema pisanja nakon zvona.”

To mi ne fali, ali fali mi Kihalica.

Evo je, za slučaj da fali i nekome od vas, čak i ako ste jako, jako stari ljudi od 30 plus.

01.00 – 01.30 telefonirat će ti

01.30 – 02.00 danas će te poljubiti

02.00 – 02.30 bit ćete sretni ako se nađete

02.30 – 03.00 razočarenje

03.00 – 03.30 čeka te velika promjena

03.30 – 04.00 sviđaš mu se

04.00 – 04.30 sudar

04.30 – 05.00 najbolja prijateljica će te izdati

05.00 – 05.30 imaš suparnicu

05.30 – 06.00 imat ćeš iskrenu prijateljicu

06.00 – 06.30 zakazat će ti sastanak

06.30 – 07.00 na kraju ćeš biti sretna

07.00 – 07.30 voli te novi dečko

07.30 – 08.00 na tebe misli smeđi dečko

08.00 – 08.30 pismo

08.30 – 09.00 bit ćeš cijeli dan sretna

09.00 – 09.30 nezaboravno te voli

09.30 – 10.00 nije iskren

10.00 – 10.30 crni dečko misli na tebe

10.30 – 11.00 bit ćeš mu cura

11.00 – 11.30 svađa

11.30 – 12.00 crni dečko luduje za tobom

12.00 – 12.30 prijateljica ti nije povjerljiva

12.30 – 13.00 želi da hodate

13.00 – 13.30 misli na tebe jer te jako voli

13.30 – 14.00 povjerit će ti se

14.00 – 14.30 mrzi te

14.30 – 15.00 neočekivan uspjeh

15.00 – 15.30 zabavljat ćete se

15.30 – 16.00 netko vam želi zlo

16.00 – 16.30 vjeran ti je

16.30 – 17.00 sutra ćeš biti sretna

17.00 – 17.30 sretan je dečko koji te voli

17.30 – 18.00 prati te sreća

18.00 – 18.30 sviđaš se onom na kog misliš

18.30 – 19.00 nikad te neće zaboraviti

19.00 – 19.30 samo tebe voli

19.30 – 20.00 očekuje tvoju ljubav

20.00 – 20.30 smije odati da te voli

20.30 – 21.00 samo se poigrava s tobom

21.00 – 21.30 ispunit će ti se prošli san

21.30 – 22.00 sviđaš mu se

22.00 – 22.30 sanja te

22.30 – 23.00 pokušava te zaboraviti

23.00 – 23.30 otkači se od njega

23.30 – 24.00 obožava te

24.00 – 00.30 kaže da te voli

00.30 – 01.00 želi da zauvijek ostanete zajedno

Komentari 2
Komentiraj, znaš da želiš
  • Avatar malaizzadra_9
    malaizzadra_9 Četvrtak, 12.09.2019. u 16:46

    o jbt vratilo me 30 i koju god u nazad,btw meni su to isto 70e :))))

  • Avatar ras al' gaddimmi
    ras al' gaddimmi Ponedjeljak, 16.09.2019. u 17:58

    a šiljilo? i šiljevina (sada imamo i riječ!!) koju ni u ludilu ne smiješ ostaviti pod klupom.....hhahaah, divan člančić! lagano sjetan....ali lijepo je malo bacit pogled u natrag i probat skužit kad i kako se desio taj prijelaz sa šiljenja do rolanja ispod klupe;) samo fakat ne kužim šta je kihalica

Message