Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

(Kr)Adventska priča od koje vam neće bit muka

Autor Andrea Andrassy

Četrnaest dana do Božića, čisto ako vas još nije uhvatila panika.

Vrijeme je za jednu nebožićnu priču o kartama za koncert.

Bit će kratka jer ne mora bit dugačka za ono što želim reć.

Jason Derulo, nekad prošle godine, karte se mogu kupit na raznim prodajnim mjestima, između ostalog i u jednoj optici*, što se meni sviđa jer živim blizu te jedne optike.

*ali možda ih nema u svakoj - piše u informacijama o kupovini karata, pa zovem optiku da provjerim. Neću ić bez veze, dovoljno je što svako malo u Pošti saznam da se paket još nije vratio iz Hada ili gdje god već drže pakete koje su “pokušali dostaviti” i da sam bez potrebe čekala u redu 20 minuta.

Uglavnom, zovem optiku, neću dolazit ako neću moć obavit išta.

O(ptika): Halo? (Ne da mi se koristit navodnike danas, pila sam kuhano vino i opuštena sam).

A(ndrea): Dobar dan, pročitala sam da se kod vas mogu kupiti karte za Jasona Derula, pa samo zovem da provjerim jel ih vaša poslovnica ima.

O: KOGA?

(Nema veze što žena možda nije čula za njega, ponovim da joj sve olakšam.)

O: Joj, ne znam vam ja jel to imamo, dođite do nas pa ćemo provjerit.

A: Ne bih dolazila ako ne moram, možete li provjerit sad pa da sve riješimo preko telefona?

Pauza.

O: Pa samo vi dođite pa ćemo vidjet.

A: Neću dolazit gospođo ako nemate karte, bitte schön, biste li provjerili?

Evo sad ću koristit navodnike jer ću ju citirat od riječi do riječi:

O: “Ali onda ja moram otvoriti novi prozor i ući u program u kojem to moram pogledat.”

Well you poor, poor, thing.

Provjerila je, ali tek nakon što je na sve moguće načine pokušala ne provjerit.

(Možda ima malu plaću.)

(Možda ima loš dan.)

(Možda ima previše posla i ne stigne ovo što ja tražim.)

A možda je ovo samo jedna od bezbroj priča o ljudima koji traže svaku izliku da ne moraju radit.

Priča koja ima 245 riječi, a zapravo stane u četiri - ne da mi se.

Svatko od nas svaki dan naleti barem na jednu takvu hrvatsku priču koja se događa svugdje, i još gore - koja prolazi svugdje.

Na tu i na onu drugu najpoznatiju hrvatsku priču - “može mi se.”

Zašto netko ima 50 kućica na Adventu po puno povoljnijoj cijeni od normalne i sve to bez natječaja?

Jer mu se može.

Ali to je priča koju mi ne pada na pamet pričat jer je prečesta, preodvratna i ubija Božićni iduh gore od Tuđmana na džamiji.

Zato imam jednu bolju priču, jednu toliko drugačiju da je praktički nehrvatska.

Ova ne stane u 245 riječi, iako zapravo stane i u tri, ali zaslužuje više.

Priča o čovjeku kojeg sam upoznala prije mjesec dana - nije ničiji kum, nikad ga neće iznenadit vila na moru za koju nije znao, ne može dobit kredit bez kamata, nije ni netko kome bi predsjednica u zatvor nosila kolače.

Ne znam puno o njemu, ali znam da bi mi, da nazovem i pitam jel ima kartu za Jasona Derula, odmah pogledao bez navođenja 90 izlika, iako u pogledu izlika ima jednu jako dobru - slijep je.

Ne sasvim, ali svakim danom sve više.

Zove se Gordan i prije mjesec dana me pozvao na sastanak da mu dam nekoliko savjeta o Facebooku, Instagramu i ostalim stvarima jer mu treba za posao.

Gordan, naime, ima salon za masažu u kojem rade isključivo slijepe i slabovidne osobe.

Ima firmu, ima zaposlene, plaće mu ne kasne, a u kasi im uvijek sve štima - zanimljivo kako sve može štimat čak i kad ne vidiš, a toliko hrvatskih kasa često ne štima iako svi uključeni vide.

Na primjer, u Zagrebačkoj kasi bi zbog Adventa trebalo bit puno više nego što će bit, tako kažu.

U hrvatskoj kasi bi isto sve bolje štimalo da se na kriminal ne odgovara pjesmom i kolačima.

Ali lako za to, danas pričam o Gordanu.

Padala je kiša kad sam dolazila u njegov salon i sjećam se da sam okretala očima i bila živčana jer je sve TOLIKO teže po kiši.

Ništa ti se ne da, promet izgled kao da su normalne vozače zamijenili ljudi koji bi glumili u Krv nije voda, sve je minimalno 50 posto kompliciranije, gluplje i napornije.

I jebeni mokri kišobran koji se cijedi i cipele koje ću morat držat na krpi jednom kad se vratim u stan.

I onda upoznam Gordana i odjednom me ulovi sram.

Ne samo zbog mojeg nadrkanog samosažaljevanja jer jadna moram ić na sastanke po kiši, nego i zbog ideje da mi je danas baš težak dan jer imam hrpetinu stvari koje moram.

Ispred mene stoji čovjek zbog kojeg to moje “moram, a pada kiša” zvuči jednako glupo kao i “ali onda ja moram otvorit novi prozor i ući u program u moram pogledat jel imam karte za Jasona Derula.”

Stoji ispred mene nasmiješen, a ima jedan od najboljih razloga zbog kojih bi uvijek mogao kukat da mu je teško.

Unatrag nekoliko godina sam upoznala TOLIKO ljudi koji znaju da bi trebali koristit Facebook i Instagram da bi im posao išao bolje, ali ne žele to radit jer “ne kuže baš šta bi trebali.”

I tu priča staje - “ne kužim”, “nesam školovala”, NEĆU.

Ovo s Facebookom je jako konkretan primjer, ali može se proširit na svaku drugu priču u kojoj bi se netko trebao potruditi toliko malo, a toliko mu se ne da, pa neće.

Dok je kiša vani jako komplicirala život ljudima (koji ju barem vide), Gordan mi je pričao o istraživanjima koja je pročitao, o podcastima koje sluša, o koracima koje svakodnevno radi da bi mu išlo bolje.

Niti jedanput mi nije rekao da mu je teško.

Podrazumijeva se da je, ali to ga ne definira.

Definira ga želja da svako teško pretvori u najbolje što može.

A prvi bi mogao samo sjest u kut, otvorit vrećicu čipsa i reć “ne da mi se, teško je.”

Ono što mnogi od nas rade svaki dan kad zaključimo da nešto možda neće bit najjednostavnije na svijetu.

Gordanova priča stane u 3 riječi: “Da mi se.”

Da mu se, i to poštenim radom.

Bila je nedavno i priča o njemu na 24sata - ima malo klikova jer u njoj nema sisa, korupcije, predsjedničkih kandidata koji u fušu rade kao pjevači i slastičari i sličnih stvari koje vrište KLIKNI ME.

Stavit ću link ako nekoga zanima. Naravno, ako vam nije TEŠKO čitat o ljudima koji rade dobre stvari i to im nije nimalo teško, čak ni kad bi im trebalo bit. Ako čita ona gospođa iz optike - KLIKNITE TU - ne morate otvorit novi prozor, otvorit će se sam. 

Pa evo, jedna ideja za Božić, možda nekome bude baš po mjeri - kad već konstantno novcem nagrađujemo one nepoštene, one koji otvoreno pokazuju da im se ne da, kad već žderemo korumpirane kobasice na kradventu - bilo bi baš lijepo da ponekad nagradimo i neku priču u kojoj pravda nije slijepa ili slabovidna, nego su takvi samo radnici.

I još jedna ideja za cijelu 2020. - da se sjetimo da nam je ponekad teško samo zato što dajemo sve od sebe da se uvjerimo da je.

To će možda bit moje kontrolno pitanje za sljedeću godinu kad počnem smišljat razloge zašto nešto ne mogu ili mi se ne da - jel bi Gordanu bilo teško?

Ako vam se da, a trebalo bi vam se dat, podijelite priču o Gordanu - to je poduzetnik koji zaslužuje da se o njemu priča na kavi, a ovi s 50 adventskih kućica nek jedu kolače.

Gdje god ih Kolinda već posluži.

Komentari 27
Komentiraj, znaš da želiš
  • Default avatar - moralni_zakon
    moralni_zakon Srijeda, 11.12.2019. u 15:40

    Zubata i fotošopirana i dalje pametuje. Strašno.

  • Avatar trudimSe
    trudimSe Srijeda, 11.12.2019. u 23:50

    Dosadna si

  • Avatar Dark Pixie
    Dark Pixie Srijeda, 11.12.2019. u 21:25

    Sve neki klonovi komentiraju.. Tko ovu k**** plaća?

Message