Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Ljudi, zašto toliko mrzite, osuđujete i gazite bez razloga?

Već i ako se grozimo, daj barem da se grozimo na licemjerje, nejednakost, diskriminaciju. Ako osuđujemo, daj da barem osuđujemo nasilje, dehumanizaciju, ispiranje mozgova

Autor Karla Čečura

Odmah na početku, nekoliko informacija:

1. Nikada nisam rađala.
2. Nikada nisam imala pobačaj (ni spontani ni namjerni)
3. Logikom stvari, nikada nisam ni bila trudna.

S obzirom na navedeno, posve mi je jasno da se, unatoč svojoj snažno izraženoj empatiji, ne mogu potpuno staviti u cipele žena koje jesu (bile trudne, rađale ili pobacile). Također, ne želim si dati za pravo da iznosim svoja mišljenja bez dužnog poštovanja i uvažavanja žena koje su imale navedena iskustva.

Svaka osoba je za sebe, svaka osoba ima svoju životnu priču i moralni kompas (nadam se, koliko toliko ispravno namješten) i tko sam ja, pogotovo bez vlastitog iskustva, da ikome sudim i/ili predbacujem njegove odluke. Nakon ovog kraćeg “disclaimer-a”, želim istaknuti da sam tip osobe koja, na tako zamršena i kompleksna etička pitanja poput onog o pobačaju, nikad neće ‘ko iz topa ispaliti niti oštro DA, niti oštro NE.

Volim tražiti i razmatrati korijen svakog problema pa tako i ovoga. Smatram da rješenje uvijek leži u načinima prevencije, edukaciji, širenju svijesti, znanosti, ali i vjeri (tu se ne referiram na religiju). 

 Da su odgovori na ta pitanja toliko jednostavna i rješiva, već bi odavno postojao nekakav konsenzus i bili bismo, kako se ono u narodu kaže, okruženi “cvijećem i livadama”. Nažalost, to nije tako.

Stoga, čovjek se može samo nadati, u raspravama na ovu temu, dovoljno educiranim, razumnim, razboritim, smirenim i uvažavajućim sugovornicima. Volim narodne izreke pa ću se poslužiti još jednom, nažalost vrlo istinitom u ovom slučaju - nada je ponekad stvarno ku*va!

Naime, ovo nije tekst o abortusu. Ovo je tekst koji je nastao mojom revoltiranošću nakon čitanja komentara ispod članka koji jest bio o abortusu. Riječ je bila o ispovijestima dviju žena koje su anonimno podijelile svoja iskustva s medikamentoznim pobačajem. Svatko tko je otvorio i s razumijevanjem pročitao cijeli članak, mogao je shvatiti da je kod spomenutih žena nažalost došlo do spontanog pobačaja kod ŽELJENIH trudnoća.

Suočene s odabirom načina na koji žele da im liječnici očiste zidove maternice, kirurški ili lijekovima, obje su žene odabrale drugu opciju (koja je tek od nedavno postala dostupnom u Hrvatskoj). Osobno, te su me ispovijesti strašno potresle iako, ponavljam, nisam nikad takvo nešto doživjela. Jednostavno, pročitavši članak do kraja, mogla sam duboko osjetiti ili barem pretpostaviti bol i strepnju koje su te žene zasigurno prošle.

S obzirom da je to “vruća tema” posljednjih dana i da mnogi mediji bruje o tome (gdje se primarno diskutira o izazivanju prekida trudnoće protiv kojeg sam načelno protiv osim u iznimnim situacijama poput incesta, silovanja ili patološke trudnoće), nije me začudio broj reakcija i komentara na članak. No ono što me začudilo, bolje rečeno šokiralo, jest to KAKVI su komentari ispisivani jedan za drugim i od kakvih ljudi.

Ukratko - gnjusni komentari, gnjusnih (ne)ljudi! Na moje osobno zgražanje, većinom su žene bile autorice.

“Osjećaš kad izlazi, a osjetila si i kad je ulazilo, jel´

´Dabog da naučile širit noge bez da zatrudnite´

´Ubojice!´

´Je*ale se na sve strane i sad su žrtve´

´Guske jedne što spavate sa svakim kojeg sretnete´

Ovo je samo nekolicina komentara, a od svih mi je ostalih tog tipa postalo doslovce fizički mučno pa ih nisam ni mogla kopirati! Evidentno je da te osobe nisu niti otvorile, kamoli pročitale članak, već su  automatizmom isprolijevale mržnju kao da je to jedino što nose u sebi i mogu ponuditi drugome. Stvar je u tome što to nije jedini članak. To nisu „neki tamo pojedinci“. To nije izolirana tema koja izaziva takve ogavne reakcije.

Otvori danas bilo koju sekciju komentara, na skoro pa bilo koju temu, uočit ćeš isto. Imam osjećaj da se munjevitom brzinom formira ta neka nova struja toksičnih, bijednih i krajnje neprihvatljivih misli koju se pušta, gotovo potiče, da kalja i obezvređuje sve ono što je sveto i uistinu bitno. Ljudi si na internetu (a o stvarnom životu da ni ne govorimo) svašta dopuštaju.

Jer mogu. Jer nema negativnih posljedica. Jer znaju da ih lažni profili mogu prilično dobro sakriti. Jer mogu očekivati čak i
potporu jednako needuciranih istomišljenika upitne razine inteligencije, posebice one emocionalne.

Mediji pak uživaju u „potpirivanju vatre“ pa objavljuju senzacionalističke i zavaravajuće naslove znajući da će masa reagirati. No, uglavnom su te reakcije kompletno neproduktivne i nepromišljene. Vrijeđanje, agresija, vulgarnost i netolerancija idu pod normalno. Ljudi se ne slušaju, ljudi samo vrište. U prazno. I natječu se tko će pokupit više lajkova na svojim malicioznim i u pravilu nepismenim komentarima.

Neki će možda pitati zašto me to uzrujava, pokvarenih i zlih ljudi oduvijek je bilo i bit će. Ja ću na to odgovoriti protupitanjem – kako je moguće da vas NE uzrujava?

Nije li to svojevrsni pokazatelj da čovječanstvo gubi svaki kompas u svom razvoju? Da smo počeli tumarati kao izgubljene ovce ovim svijetom, ne obazirući se ni na kog i ni na što oko nas. Žalosti me to. Neopisivo!

I znam (barem se nadam) da nisam jedina koja u svemu navedenom vidi problem. Samo, pitam se, koje je rješenje? Ukoliko ćemo svi okretati glave i tvrditi da je uplitanje ravno borbi s vjetrenjačama, odnosno uzaludno, onda nikada nećemo doći do rješenja. Edukacija je ključ. Kućni odgoj je ključ. Oblikovanjem (samo)svjesnih, srčanih, vrijednih, obazrivih pojedinaca otvorenih umova i snažnog integriteta stvaramo jednako takvo društvo! To bi trebalo biti jasno kao što je jasno da jedan i jedan daju dva. A nije. Za sad.

Osobno, vjerujem u ljude. Vjerujem u dobro. Ponekad i više nego što bih trebala, no i to se pokazalo boljim, nego kad bih ponekad činila suprotno. Stoga, vjerujem da će kad-tad doći do promjene svijesti na globalnoj razini. Mora jer sve je ovo prilično neodrživo i, meni osobno, neizdrživo. Ljudi, zašto toliko mrzite? Zašto toliko osuđujete i gazite? Odakle ta navika i koji svoj nedostatak time prikrivate? Zašto smo se doveli u situaciju da nas iznenadi kada tu i tamo ispliva koja pozitivna vijest na površinu? Nešto što bi trebalo biti svakodnevno i uobičajeno, a ne suprotno.

Zašto, na kolektivnoj razini, ne shvaćamo da se ono na što smo stalno usmjereni, potencira i širi? Ako su to mržnja i agresija, bit će ih još i više. Sumnjam da je to ono što ljudi žele, a opet mnogi upravo to svakodnevno projiciraju. Ne čiste ispred svojih pragova pa kad više nema mjesta, idu i prljaju tuđe. Lakše je, pretpostavljam, tako. Za preuzimanje odgovornosti, trebaju muda. I svjesnost. A razviti i jedno i drugo, nije lak zadatak.

Već i ako se grozimo, daj barem da se grozimo na licemjerje, nejednakost, diskriminaciju. Ako osuđujemo, daj da barem osuđujemo nasilje, dehumanizaciju, ispiranje mozgova. Zađite, ljudi, duboko u sebe i odbacite sve ono neljudsko.

Imajte svoj stav, formirajte svoja mišljenja, ali, pobogu, uvažavajte tuđa! SLUŠAJTE jedni druge! Reagirajte onda kada osjetite potrebu, ali suvislo i sa svrhom.

Pazite što izlazi iz vas (i na verbalnoj i na neverbalnoj razini) jer barem će jedna osoba stajati na drugome kraju i upijati vas. Odgovorni ste! Nemojte se praviti da niste. Riječi bole. Postupci bole. Neki, ali mnogi i liječe. Birajte ove druge dokle god imate kontrolu nad svojim životom (a uvijek ju imate ako to želite).

Budite dobro. Činite dobro. Vibrirajte ljubav. Jednom kad osjetite moć takvog načina (su)života, sve ostalo će vam postati posve neprihvatljivo. Ne ustručavajte se zaustavljati tu struju loših i iskvarenih misli jer u suprotnom ćemo se u njima utopiti. Nema toga što opravdava ružnu riječ. Zajedno smo jači, samo moramo odabrati za što ćemo se boriti. Ja biram biti na strani ljubavi, tolerancije, sklada i razuma. Uvijek i bez iznimke, zauzimati se za vlastita i tuđa prava.

A što ti biraš?

 

O autorici:


Studentica logopedije, u ranim dvadesetima, koja obožava životinje, čitanje knjiga, dubokoumne razgovore, istraživanje novih destinacija i upoznavanje novih, zanimljivih ljudi. Spoj tvrdoglavog jarca i emotivnog raka. Ne podnosim nekulturne, pretenciozne i licemjerne ljude, a iznimno cijenim skromne, poštene, inteligentne i odgovorne osobe. Zanimaju me duhovnost i ljudska psiha, zalažem se za jednakost i ljudska prava, a u slobodno vrijeme volim pisati o tome. 

Pratite me na Facebooku i Instagramu.

Komentari 9
Komentiraj, znaš da želiš
  • Avatar Hiroo_Onoda
    Hiroo_Onoda Srijeda, 03.04.2019. u 13:35

    Mi Balkanci (da, i ja sam Hrvat Balkanac) sputani okovima prošlosti, mrzimo svakog koji se tih okova uspio osloboditi. Naravno, ima Hrvata koji nikoga ne mrze, ali čim se za takvog dozna proglasi ga se mrziteljem svega hrvatskog. Današnji mrzitelji odgojili su djecu mrzitelje, a ta djeca odgojit će svoju djecu. . . .

  • Default avatar - user_388375
    user_388375 Srijeda, 03.04.2019. u 11:17

    U potpunosti se slažem s vama!

  • Avatar EU LAW
    EU LAW Četvrtak, 04.04.2019. u 05:21

    Molim vas koga vi ovdje nasli komentirati i pridavati znacaj na cemu se temelji i ovaj naslov, nekim neandertalcima , polusvijetom i divljacima? Jednostavno ne razumijem da mediji se bave sektama , vjerskim fanaticima i necivilizacijskim individualcima. Poruka zenama bi bila potpuna podrska gdje se mora uspostaviti temeljita zakonska o pravna zastita njihovih prava na pobacaj a poruka katolibanima i sektaskim slucajevima bi bila iskljucivo da stanu na loptu jer ce doci do velikih problema.

Message