Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Nikad ne znaš kad nekoga vidiš po posljednji put...

Pitao me poznanik neki dan da kako to da radim na Sisvete i pritom se neobjašnjivo čudio. Imao sam osjećaj da me duboko u sebi na neki način možda malo i osuđuje...

Autor Domagoj Knežević / Takeabreak.com.hr

Nije to direktno izrekao, ali nakon rečenice: „Stari moj, pa treba ići na groblje. Treba poštivati one kojih više nema s nama. Pa kaj fakat ne bu'š iš'o na groblje na Sisvete?“.

Da – bio je to onaj trenutak koji „obožavam“.

Onaj „the“ trenutak kad ti netko soli pamet. Previše.

To su oni tipovi koji su uvijek u pravu - odnosno misle da su u pravu.

Jer samo je njihova istina istinita i i samo je njihovo mišljenje važno.

I njihovo krivo je pravo, a mi svi ostali smo bezveznjaci koji ni o čemu pojma nemaju, a očekuju da im se iskaže poštovanje i pritom bi im se još trebali i diviti.

Aha – kako da ne. (how yes no)

Uspio sam se kroz godine na neki način istrenirati da se odveć ne uzbuđujem oko takvih tipova i takvih soljenja.

Totalno sam flegma po tom pitanju i teško me takvi bezveznjaci mogu izbaciti iz takta.

Ne dam se. Nisu vrijedni.

Uvijek mi je bitnije tko mi je nešto rekao nego što je rekao. To mi je ključno prilikom (ne)uvažavanja nečijeg mišljenja.

Jedini mjerodavni faktor koji uzimam u obzir.

Frajer vergla…- ne gasi se. Melje…- objašnjava, gestikulira. Pojašnjava mi važnost blagdana Svih svetih pa prelazi brzinom munje na cijene aranžmana, svijeća i ostalog grobnog asortimana. Jer on se kuži i u to. Susjed mu ima štand blizu groblja pa zna sve iz prve ruke.

„I ne ideš na Sisvete na groblje“ – ponavlja pitanje.

Ne idem. Je*i ga stari, radim. Radim.

Čovječe, što je nejasno u toj rečenici?

Radim. I na ove Sisvete i na prošlogodišnje i Sisvete. Vjerojatno ću i na Sisvete 2020. isto raditi. Kao i na gomilu do sad odrađenih Božića, Uskrsa, Novih godina. O prazniku rada da ne govorim. Svaki mi je radni. More sam praznika odradio jer kad svi odmaraju – ja radim. I pomirio sam se s tim. Takav je posao.

Sam sam birao ono što ću raditi i čime ću se baviti u životu i nije da imam nekog izbora. Realno imam, ali rata kredita dolazi svaki mjesec. Djeca jedu svaki dan. Nevjerojatno.

Nema šanse da ih naučiš na neku kombinaciju preskakanja obroka. Jok.

Djeca svejedi jedu svaki dan. Po nekoliko puta.

Računi u papirnatom i elektronskom obliku redovito dolaze. Nije se još nitko od njih zeznuo pa zaboravio poslati račun. Stižu svaki mjesec – i to bez preskakanja.

Raditi se mora i bok. I na blagdane i na praznike.

Nema se tu više što nadodati ili oduzeti. Situacija je jasna da jasnija ne može biti.

Najmanje što mi treba je tvoja osuda mog neodlaska na groblje na blagdan Svih svetih.

Fakat mi ne treba.

Kužim ja takve tipove – to je ona vrsta koja misli da će ih količina i broj posjeta groblju definirati na neki bolji način. Učiniti ih poštenijim. Više produhovljenima. Svetijima.

Ima takvih ljudi koji misle da su Sisvete jedini način na koji se pokazuje ljubav prema mrtvima.

To su oni koji kupuju cvijeće nekoliko dana unaprijed. Ne na groblju netom prije, nego negdje drugdje pa nose te aranžmane doma jer treba zadiviti i susjede.

Kupuju najveće aranžmane i gordo ih nose iz haustora zgrade prema autu na parkingu.

Neka svi susjedi vide koliko on voli pokojnu mater.

Koliko je to krizantema, gerbera, ljiljana i kala?

Nije bitno koliko košta – samo nek' se vidi da se nije šparalo.

Uz najskuplji aranžman tu su i lampaši. Ne jedan, ne dva. Nose se barem četiri. Od svakog člana obitelji po jedan.

Poznajem neke kojima je veličina aranžmana bitna. Presudna. Gledaju na to koliki je tko aranžman donio. Koliko svijeća zapalio.

Zaista ima takvih koji gledaju na to. Procjenjuju ljude na račun toga.

Unutar obitelji ponekad i izbiju svađe na tu temu. Na vlastite uši sam jednom čuo raspravu na temu kakav aranžman je donio tetak, a kakav stric.

Stric je donio manji, a pokojni djed mu je ostavio zemljište u Lici i garsonijeru u Rijeci.

Tetku nije ostavio ništa, a ovaj je donio je veći aranžman.

Je*ote.

Zašto ljudi? Zašto? Čemu?

Da, Sisvete jesu blagdan kad se prisjećamo onih koji više nisu s nama i potpuno je ispravno upravo 01.11. otići na groblje, odnijeti cvijet, zapaliti svijeću. Sve ok.

Ali čemu osuda i krivo gledanje onih koji to ne rade upravo na Sisvete.

Vole li takvi manje svoje bliže? Rade nešto što nije ispravno po nečijim svjetonazorima.

Ne osuđuj.

Poštujem blagdan i nebrojeno puta sam bio na groblju upravo na Sisvete, ali godina ima 365 dana i sjećanje na umrle ne bi trebalo biti samo taj jedan dan, a još manje su iskaz ljubavi i sjećanja veličina aranžmana i broj upaljenih lampaša.

Mrtve nažalost više ne možemo vratiti i moramo se nositi s time da nekih ljudi koji su bili dio našeg života s nama više nema.

Bili su s nama duže ili kraće, nebitno – to su ljudi koji su na nas ostavili trag i na jedan način nas promijenili. Oplemenili nas. I teško je nositi se gubitkom dragih ljudi.

Zaista jest.

Po meni je važnije nositi uspomenu na te ljude. Prisjećati ih se rado i često.

Meni više znači kad se na primjer - sjetimo pokojnog tasta. Često ga se sjetimo - nekih njegovih rečenica, izjava, „provala“, postupaka.

Ili ona rečenica koju gospoja ja i povremeno izgovorimo – „Zamisli da je Zdravko sad s nama? Kaj bi on rekao?“

Pa onaj jedan lijepi osjećaj upravo zbog toga što je tu. S nama. Na neki način.

Praznina postoji i nikad neće biti ispunjena, ali dokle god se rado sjećamo nekih ljudi – oni su ovdje.

Pa meni to vrijedi više od najskupljeg aranžmana i stotinu svijeća.

Ma baš je bio legenda.

Sa svim svojim manama i vrlinama fakat je bio legenda. Drugi otac, ali je*i ga, otišao prerano. Život ne pita. Samo uzme.

Na sreću, nemam puno onih koji su otišli, ali ih se svih rado sjetim. I baka i djedova. I nekoliko prijatelja kojih više nema. Imaš neke trajne uspomene, pohranjene negdje duboko u sebi kao vječni znak da su neki ljudi i dalje s tobom.

Kad osjetim miris cimeta – uvijek se sjetim svoje bake - rumenih obraza i vještih ruku.

Vječito u kuhinji, vječito u nekom poslu i vječito nasmijana.

Buhtle i štrudla.

I taj miris cimeta… Siguran sam kako će me to pratiti do kraja života.

Ima jedan dobar citat.

Bolno istinit – Nikad ne znaš kad nekog vidiš posljednji put. I nikad ne preboliš što nisi znao.

Živa istina.

I zaista ti bude žao. Uvjerio sam se u to nažalost i na vlastitoj koži, ali sad je kasno.

Nema vremena za popravni koliko god da bi neke ljude volio još jednom vidjeti, popiti kavu s njima, smijati se s njima – ne ide. Nema ih.

I onda imaš ovakve bisere koje povremeno sretneš pa ti drže lekcije o prigodnom „svisvetskom“ ponašanju.

Srećom pa su takvi pojedinci samo poznanici. Čak i ovo poznanici je možda malo previše. Takvi pojedinci su prolaznici.

Ne oni koje ne poznaješ i vidiš ih s druge strane ulice. Prolaznici u smislu da se pojave, prođu i ne ostave apsolutno nikakav trag.

U toj kategoriji će i ostati jer mi ovakvi likovi uopće ne nedostaju u životu. Naprotiv, vrlo sam kompliciran po tom pitanju. Imam neke ladice/odjeljke gdje smještam pojedine osobe.

Brijem da svi to radimo i svi imamo neku selekciju.

Ne mogu ti svi ljudi koje poznaješ biti jednako dragi ili nedragi. To tako ne ide.

Taj moj neki bliski privatni krug meni posebnih ljudi je dosta ograničen i u njega se ne ulazi samo tako, ali kad se jednom uđe. Tu si. Zauvijek.

Ne umišljam si da sam ja ne znam što – da me se krivo ne shvati. Smatram se normalnim, prosječnim tridesetdevetogodišnjakom realnih pogleda na svijet. I mislim da mogu birati s kim ću se družiti. Koga ću pustiti u taj svoj neki krug.

I apsolutno mi je ok da to imaju i neki drugi ljudi bez obzira jesam li ili nisam u njihovom krugu.

Poštujmo prije svega svoje krugove, ali poštujmo i tuđe krugove.

Nisu svi ljudi jednaki. S nekima samo radiš, surađuješ. Ok ste si, poštujete se i dobro funkcionirate na nekim poslovnim projektima – i to je to.

S nekim ljudima popiješ s vremena na vrijeme kavu. I uživaš na toj kavi.

Neke sretneš ovako u prolazu pa ti sole pamet. I to je isto ok.

S nekima roštiljjaš, piješ pivo, opušteno podriguješ i sretan si.

Za neke ti nije problem probuditi se usred noći i uskočiti u pomoć. Tu si za njih uvijek. I znaš da su ovdje oni za tebe.

Za očuvanje vlastitog mentalnog zdravlja, mislim da je bitno mudro izabrati osobe koje će biti u tvom krugu. Ponekad te osobe biraš ti, a ponekad one biraju tebe.

Ne u smislu – odem u dućan pa odaberem s police.

Život je zaista nepredvidiv i spreman je pripremiti ti iznenađenja. I ona ugodan i neugodna. Tako i s ljudima. Dobrim ljudima. Pošalje ti ih život, a ti ih samo primiš u svoj krug. Ili ti završiš u njihovom.

Ponekad se neki ljudi čudnim spletom okolnosti pojave u tvom životu. I ostanu tu.

Kad razmisliš da je sve moglo biti drugačije – jako ti je drago da je ispalo tako kako je.

Ja sam mogao biti podstanar u bilo kojoj drugoj kući, bilo kojem drugom stanu, u bilo kojem drugom gradu, ali ne.

Nešto je htjelo da se doselim upravo u tu ulicu u koju sam doselio prije devetnaest godina. I

u kojoj još uvijek živim jer je simpa susjeda s druge strane ulice poslije postala moja zakonita gospoja.

Pa daj ti reci?

Da sam otišao u drugi kvart – možda se nikad ne bi ni upoznali. Ne bi imali ove genijalne klince koje imamo. Sve bi bilo drugačije.

Da nisam dao otkaz na prošlom poslu, i drugi dan počeo raditi na novom, možda nikad ne bi upoznao toliko dobrih i divnih ljudi. S nekima od njih prijeđene su i granice posla pa smo postali i obiteljski prijatelji.

Da su se moji klinci odlučili na bilo koju drugu aktivnost, a ne zbor – možda nikad ne bih upoznao super frendove za koje sam sretan što ih imam preko desetak godina i za koje mi ništa nije problem napraviti.

Puno je tih potencijalnih možda.

I ne treba pretjerano opterećivati misli s tim što bi bilo da je bilo drugačije. Trebalo je biti upravo tako kako je trebalo biti. Nikako drugačije. I to treba prihvatiti zdravo za gotovo.

Zato treba čuvati te dobre ljude koje imaš, koji su ovdje. Uživaj s njima koliko god je moguće. Potrebni su ti isto kao i ti njima. Posveti im se. Provodite vrijeme zajedno jer nikad ne znaš kad nekog vidiš posljednji put.

Ne treba gubiti vrijeme na prolazne bezveznjake koji ti troše vrijeme i energiju. Drže lekcije, a nisu pametni ni za sebe. Riješi se takvih čim prije – nisu ti potrebni.

Čuvaj svoj krug i čuvaj svoje dobre ljude jer malo je dobrih ljudi.

Neki dobri ljudi nažalost odu prerano.

Sjeti se svojih dobrih ljudi kojih više nema. Ne samo na Sisvete, nego i danas, i sutra…i prekosutra. Zanemari količinu cvijeća i svijeća. Ne opterećuj se time. Ne budi kao prolaznik.

Tvoji ljudi - i onih koji nema više nema i oni koji su ovdje podjednako su živi. Ovdje su.

Tvoji dobri ljudi.

Komentari 5
Komentiraj, znaš da želiš
  • Default avatar - Deleted user
    Deleted user Srijeda, 06.11.2019. u 14:59

    Umjesto da posjećuješ groblja, umjesto da puniš grobove cvijećem, ispuni srca ljubavlju za života, brate, za života. Anamaria Rabatte

  • Avatar hadučko srce
    hadučko srce Srijeda, 06.11.2019. u 17:38

    To sam doživio prošle godine.Iznenada,nestvarno,tužno i jako bolno kada nam bližnji samo tako nestanu😢😢😢

  • Avatar free runner
    free runner Ponedjeljak, 04.11.2019. u 23:04

    Dobro govoriš

Message