Ripperov povratak: Album koji miriše na Pipse iz slavnih dana

U slabije osvijetljenim kutovima rock-scene uvijek je bilo jakih autora i dobrih bendova koji su postali zarobljenici vlastite sekte. Skupina bezgranično odanih sljedbenika spremnih podržati svaku ludoriju može podignuti samopouzdanje mlađahnim debitantima, ali s prvim većim uspjehom postaje suvišna. 

Tek kad se jakom autoru i dobrom bendu dogodi da nešto gadno zabrljaju i izgube širu popularnost oko njih se okuplja sekta kakva je pratila Rippera posljednjih desetak godina Pipsa, Chipsa & Videoclipsa, do nekidan objavljena sedmog studijskog albuma “Walt“. 

U ranijoj fazi, poslije albuma “Fred Astaire“ iz 1997. sve važnije novine izašle su s naslovom “Pipsi napunili Dom sportova“ i tada se činilo da ih ništa ne može zaustaviti na putu do vrha. Dom sportova osvojili su odmah nakon Majki, a prije Hladnog piva, kao jedna od najvećih uzdanica poslijeratnog hrvatskog rocka. 

Međutim, poslije koncertne premijere albuma “Pjesme za gladijatore“ iz 2007. u jednim novinama osvanuo je naslov “Pipsi napunili kino“ koji je možda nenamjerno, ali savršeno precizno ilustrirao Riperrovu oslabljenu poziciju. 

Za vrijeme tog koncerta na terasi kafića tik do kina sjedila su dvojica veseljaka i gotovo poderali grla pjevajući navijačku himnu starih Pipsa “Dinamo ja volim“. Možda su bili previše pijani da se sjete priče kako je Galatasaray želio otkupiti Dinamovu himnu i napraviti turski prepjev, ali su osjećali da ih ona još vozi bolje od svega što je dopiralo iznutra. 

U kinu je vladalo sasvim drukčije raspoloženje. Sekta je pobožno pratila Ripperov space-rock ritual i uživala u pjesmama koje nitko drugi nije razumio. 

U međuvremenu je interes medija za Pipse toliko okopnio da je najopširniji izvještaj s prethodnog zagrebačkog koncerta objavljen kao plaćeni novinski oglas njihove diskografske kuće Dan Mrak.

>>> Cijeli članak pročitajte u Expressu