Bizarne zabave: Djecu vodili u ludnice i odmotavali mumije...

Živimo u modernim vremenima u kojima se zabava nudi na svakom koraku, nedajbože da ti je nešto dosadno, jer - u zabavi je lova. Pojam zabave je individualan, ali i bitno različit danas nego prije izuma električne energije. Stavite se samo nakratko u 'ona' vremena - nije bilo žarulje, nije bilo televizije ni interneta - pa što su ljudi onda radili?! Vjerujte - zanimacija je bilo napretek...

Odmotavanje mumija do dugo u noć

U viktorijanska vremena često su organizirane zabave s temom još tada neistraženog Egipta. No, nisu uključivale šminku poput Kleopatre ili plesa poput likova s egipatskih hijeroglifa. Viktorijanski 'partijaneri' na takvim su zabavama odmotavali mumije. Da, dobro ste pročitali - zabava je bila dobra ako je organizator uspio nabaviti mumificirano tijelo i onda ga prepustio gostima da ga odmotavaju.

Dio gostiju kući bi zatim ponio dio tijela, kost ili što je već od mumije ostalo, a pošto je vladala pomama za predmetima iz Egipta bilo je pitanje prestiža što kod kuće imate iz te zemlje. Takve su zabave bile poznate kao 'odmotavanja'. Trend je pokrenuo Thomas Pettigrew, zaljubljenik u mumije, ugledni kirirg i sakupljač starina.

Ipak, egiptomanija u 19. stoljeću nije dugo trajala pa su ovakve sulude 'zabave' ubrzo otišle u povijest.

Ginuli za rijetke paprati

Najluđa zabava u eri kraljice Viktorije dovodila je do kriminala, zabranjenih veza pa čak i bitke s plemenom Apača. Riječ je o prikupljanju paprati ili pteridomaniji. Britanci su se u ta vremena organizirali kao da idu na izlet te su naoružani ganjali paprati po šumama. Počelo je kada je Nathaniel Bagshaw Ward sklepao kovčeg u kojemu su egzotične biljke mogle preživljavati maglovitu i kišnu Englesku.

Njegov asistent je ubrzo počeo širiti priču kako skupljanje biljaka jača kako inteligenciju, tako i potenciju. Objavljena je i knjiga u kojoj se tvrdilo da paprati mogu izliječiti ludilo i to je bilo dovoljno da histerija za biljkama uzme maha, a paprati postanu statusni simbol.

Lovci na paprati počeli su se natjecati tko će pronaći najrijeđu, ne prezajući pred riskantnim situacijama kako bi ju pronašli. Zbog paprati se padalo s klifova i litica, a priča je da su novopečeni mladenci i predani sakupljači John i Sarah Lemmon na medenom mjesecu u Americi uspjeli otjerati pleme Apača samo kako bi si osigurali rijetku paprat.

Djeco, kamo ćemo u četvrtak? Kako vam zvuči ludnica?

Mumije i paprati su bezveze? Pazite ovo. Londonske obitelji tijekom 17. stoljeća iz zabave su pohodile lokalne ludnice i štapom zadirkivali ljude pritvorene u ćelijama. Tada su se ludnice zvale azilima za luđake i nisu služile liječenju već iživljavanju.

Najpopularniji je bio takav azil Bedlam ili Bethlem, koji i danas postoji kao psihijatrijska bolnica. Bio je u toliko lošem stanju i neodržavan da su voditelji azila odlučili otvoriti vrata javnosti i tako prikupljati donacije. Isprva plemenita ideja ubrzo je postala ljudski Zoo. Tada se smatralo da je ludost kazna za počinjene grijehe pa se pritvorene nije gledalo kao da su bolesni i da im treba pomoći već kao da su tu kaznu i zaslužili i treba ih još dodatno poniziti. A moglo se vidjeti svašta - golotinja, nasilje i teški očaj. Uskoro za cijenu penija četvrtkom je mogla dolaziti i cijela obitelj s djecom, što je kroz godinu iskoristilo čak 96.000 posjetitelja.

Pješačili mjesecima, čak su i jeli u hodu

U Americi se u 19. stoljeću ludovalo za pješačenjem. Danas se to ne smatra posebnom vještinom niti se tretira kao sport, ali nekad je pješačenje bilo natjecateljska disciplina. Privlačilo je mase gledatelja, stvorene su čak i pješačke zvijezde, a bilo je i dopinških skandala. Za sve je kriv Edward Payson Weston koji se 1860. s prijateljem kladio da će Abraham Lincoln izgubiti izbore i obećao da će, ako okladu izgubi, pješačiti od Bostona do Washingtona. Lincoln je izbore dobio pa je Weston izvršio svoje obećanje. Ljudi su bili toliko impresionirani da je postao zvijezda.

Slava mu je kasnije potonula jer su ga optužili za prevaru - pješačeći žvakao lišće koke kako bi držao tempo. Kako god, krenuli su pješački ultra maratoni. Ljudi su hodali mjesecima, stali bi samo da spavaju i obave nuždu, a jeli su u hodu. Nagrade su dosezale i do 20.000 dolara, a zbog svega su počeli graditi kružne pješačke staze kako bi gledatelji imali odakle pratiti napete utrke.

U New Yorku je 1879. izbila i masovna tučnjava jer u gledalištu nije bilo dovoljno mjesta za sve. Formalne utrke mogle su trajati najduže šest dana jer bi sedmi dan bio nedjelja kada se moralo posvetiti Bogu.

Imati nečiju glavu bio je prestiž

Danas se prikupljanjem dijelova tijela bave samo forenzičari - jedino njih nećemo smatrati totalnim luđacima. No tijekom povijesti, prikupljanje kostiju, zuba i deformiranih fetusa bilo je itekako u modi. Neki dijelovi, recimo cijele glave, su bili popularniji od drugih pa su zbog njih priređivane cijele zabave.

Jednu takvu priredio je Thomas Pettigrew, kojeg smo ranije upoznali kao organizatora zabava s mumijama. Jednom prilikom nabavio je glavu Yagana, australskog pobunjenika kojeg su ubili lovci. Glavu je uresio perjem i špagama te ju izložio u svojoj kući gdje ju je danima komentirao s prijateljima. Ludilo...