3. DIO
FOTO Najveći misteriji svijeta: Tajna faraona, ekspedicija smrti i divovske glave u srcu džungle
Što povezuje kralja Arthura, koji vjerojatno nikada nije hodao zemljom, s devetoricom planinara koji su misteriozno stradali na ruskim vrhovima Urala, masivnim olmečkim glavama u srcu meksičke džungle i mladićem-faraonom Tutankamonom? Na prvi pogled, čini se da nemaju nikakve veze. Ipak, sve priče skrivaju duboke tajne koje su stoljećima izazivale znanstvenike, povjesničare i arheologe. U ovom tekstu zaronit ćemo u svijet najvećih misterija čovječanstva, gdje legenda susreće arheološki dokaz, tragedija se miješa s neobjašnjivim, a ono što je davno izgubljeno i dalje nadahnjuje naše istraživanje i znatiželju...
Prvog veljače, zbog pogoršanja vremena i slabe vidljivosti, grupa je skrenula s planirane rute i, umjesto da prijeđu prijevoj, završili su na obroncima planine Kholat Syakhl, čije ime na jeziku lokalnog naroda Mansi znači "Mrtva planina". Shvativši pogrešku, odlučili su podići kamp na otvorenoj padini, vjerojatno kako ne bi izgubili na visini. To je bila njihova posljednja odluka. Kada se grupa nije javila do dogovorenog datuma, pokrenuta je masovna potraga. Spasioci su 26. veljače pronašli njihov napušteni šator, napola urušen, prekriven snijegom i, najčudnije od svega, razrezan iznutra. Sva oprema, topla odjeća i obuća bili su uredno složeni unutra, što je ukazivalo na to da je nešto natjeralo planinare na iznenadan i paničan bijeg u ledenu noć. Od šatora je vodilo devet nizova otisaka stopala, od kojih su neki bili bosi, a neki samo u čarapama. Tragovi su vodili niz padinu prema obližnjoj šumi. Prva dva tijela, Yurija Doroshenka i Yurija Krivonishenka, pronađena su uz ostatke vatre ispod velikog cedra, bili su odjeveni samo u donje rublje. Grane na drvetu bile su slomljene do visine od pet metara, sugerirajući da se netko penjao, možda u potrazi za boljim pogledom za kampom.
U srcu zaleđenih Uralskih planina, u veljači 1959. godine, devetero iskusnih sovjetskih planinara tragično je izgubilo život pod okolnostima koje i danas, više od šest desetljeća kasnije, potiču žustre rasprave i brojne teorije. Događaj, danas poznat kao incident na prijevoju Dyatlov, postao je jedna od najvećih neriješenih zagonetki 20. stoljeća, obavijena velom tajne, bizarnih tvrdnji i službenih objašnjenja koja mnogima nisu dovoljna. Krajem siječnja 1959. godine, grupa od deset članova, većinom studenata i diplomanata Uralskog politehničkog instituta, krenula je na zahtjevnu skijašku ekspediciju. Predvodio ih je 23-godišnji student radioinženjerstva Igor Dyatlov. Cilj im je bio dosegnuti planinu Otorten, rutom koja je u to doba godine klasificirana kao najteža, "Kategorije III". Svi su bili iskusni planinari, fizički spremni za brutalne uvjete s temperaturama koje su padale i do -30°C. Ekspedicija je krenula u dobrom raspoloženju, ali već 28. siječnja jedan član, Yuri Yudin, morao je odustati zbog napada išijasa. Ta ga je odluka, pokazat će se, spasila sigurne smrti. Preostalih devet članova, sedam muškaraca i dvije žene, nastavilo je put prema svom cilju. Dnevnici i fotografije pronađeni kasnije svjedočili su o dobrom raspoloženju i odlučnosti grupe u danima koji su prethodili tragediji.
Prvog veljače, zbog pogoršanja vremena i slabe vidljivosti, grupa je skrenula s planirane rute i, umjesto da prijeđu prijevoj, završili su na obroncima planine Kholat Syakhl, čije ime na jeziku lokalnog naroda Mansi znači "Mrtva planina". Shvativši pogrešku, odlučili su podići kamp na otvorenoj padini, vjerojatno kako ne bi izgubili na visini. To je bila njihova posljednja odluka. Kada se grupa nije javila do dogovorenog datuma, pokrenuta je masovna potraga. Spasioci su 26. veljače pronašli njihov napušteni šator, napola urušen, prekriven snijegom i, najčudnije od svega, razrezan iznutra. Sva oprema, topla odjeća i obuća bili su uredno složeni unutra, što je ukazivalo na to da je nešto natjeralo planinare na iznenadan i paničan bijeg u ledenu noć. Od šatora je vodilo devet nizova otisaka stopala, od kojih su neki bili bosi, a neki samo u čarapama. Tragovi su vodili niz padinu prema obližnjoj šumi. Prva dva tijela, Yurija Doroshenka i Yurija Krivonishenka, pronađena su uz ostatke vatre ispod velikog cedra, bili su odjeveni samo u donje rublje. Grane na drvetu bile su slomljene do visine od pet metara, sugerirajući da se netko penjao, možda u potrazi za boljim pogledom za kampom.
Tijela Dyatlova, Zine Kolmogorove i Rustema Slobodina pronađena su između drveta i šatora, u pozama koje su odavale očajnički pokušaj povratka. Umrli su od hipotermije. Preostala četiri člana ekspedicije pronađena su tek u svibnju, nakon otapanja snijega, u jaruzi duboko u šumi. Bili su bolje odjeveni, očito uzevši odjeću s preminulih prijatelja, no njihove su ozljede šokirale istražitelje. Nikolaj Thibeaux-Brignolles imao je smrskanu lubanju, dok su Lyudmila Dubinina i Semyon Zolotaryov imali višestruke prijelome rebara, nanesene silom usporedivom s udarcem automobila. Na tijelima nije bilo vanjskih rana, a Dubinini su nedostajali jezik i oči. Nedostatak jezika i očiju kod Dubinine vjerojatno je posljedica prirodnog raspadanja tijela izloženog elementima, što je uobičajeno u takvim uvjetima. Ali često u dokumentarcima o ovom slučaju to zaborave napomenuti, bez te informacije sve je šokantnije...
Prvotna sovjetska istraga zaključena je nejasnom formulacijom da je planinare ubila "neodoljiva prirodna sila", a slučaj je godinama bio tajan. To je stvorilo plodno tlo za brojne teorije zavjere. Među najpopularnijima je ona o tajnom vojnom testiranju. Ovu teoriju potpiruju dva ključna dokaza: na odjeći dvoje planinara pronađeni su tragovi radioaktivnosti, iako u malenim količinama. Tragovi radioaktivnosti na odjeći bili su niske razine i vjerojatno su potjecali od torija u svjetiljkama, uobičajenog u planinarskoj opremi tog doba, a ne od vojnih aktivnosti. Za neke još intrigantnije, druga planinarska grupa koja se nalazila pedesetak kilometara južnije, kao i lokalni stanovnici, svjedočili su o neobičnim "narančastim kuglama" koje su se kretale nebom u noći tragedije. Te narančaste kugle mogle su biti posljedica vojnih testova raketa ili prirodnih atmosferskih pojava, što je bilo uobičajeno u regiji... Teorije poput napada Jetija ili utjecaja infrazvuka nemaju znanstvenu potporu i smatraju se krajnje nevjerojatnima
Međutim, ponovno otvorena istraga u Rusiji 2019. godine i detaljna znanstvena studija švicarskih znanstvenika iz 2021. ponudile su najvjerojatnije objašnjenje - 'lavina od snježne ploče'. Prema ovoj teoriji, planinari su, kopajući udubinu za šator, nenamjerno oslabili snježni pokrivač iznad sebe. Tijekom noći, pod težinom novog snijega i utjecajem jakih vjetrova, manja, ali teška snježna ploča se odlomila i udarila u šator. Ovaj udarac, iako ne smrtonosan, mogao je uzrokovati teške unutarnje ozljede kod nekih članova i blokirati izlaz. U panici i strahu od veće lavine, razrezali su šator i pobjegli na sigurnije mjesto. Njihovi kasniji postupci. paljenje vatre, pokušaj povratka i kopanje snježnog skloništa u jaruzi, bili su racionalni pokušaji preživljavanja koji su, nažalost, propali zbog ekstremne hladnoće i ozljeda. Teške ozljede posljednje pronađene četvorke najvjerojatnije su nastale urušavanjem snježnog stropa njihovog skloništa, koje su iskopali iznad potoka. Lavinska teorija pruža uvjerljivo objašnjenje za većinu aspekata ove tragedije, iako sitni detalji ostaju nerazjašnjeni. Priča o herojskoj borbi devetoro mladih ljudi protiv nemilosrdne prirode zauvijek će ostati urezana u anale planinarstva, kao podsjetnik na nepredvidivu i ponekad smrtonosnu snagu divljine
"Tutankamon: Misteriji grobnice i smrti koji i danas intrigiraju svijet" - Kad je britanski arheolog Howard Carter u studenom 1922. godine zavirio u netaknutu grobnicu u Dolini kraljeva i izgovorio slavne riječi "vidim divne stvari", svijet je uskoro ostao bez daha. Otkriće grobnice Tutankamona, faraona koji je vladao tek desetak godina i umro s nepunih 19, postalo je arheološka senzacija stoljeća. Pronađeno je više od 5000 artefakata, ali su otkriće pratili brojni neriješeni pitanja o Tutankamonovu životu i smrti. A i brojne teorija zavjera povezane s drevnim prokletstvima... Gotovo odmah nakon otvaranja grobnice, rođena je legenda o "prokletstvu faraona".
Smrt lorda Carnarvona, financijera ekspedicije, samo nekoliko mjeseci kasnije od infekcije uzrokovane ubodom komarca, potaknula je medijsku histeriju. Ubrzo se svaka nesreća povezana s članovima tima pripisivala nadnaravnoj kletvi. Ipak, znanost sugerira objašnjenja. Sam Howard Carter živio je još 17 godina nakon otkrića. Novija istraživanja, poput onog objavljenog u časopisu Journal of Scientific Exploration, sugeriraju da opasnost nije bila natprirodna, već fizička. Zapečaćene grobnice mogle su sadržavati visoke razine radijacije, oslobođene iz prirodnog urana u kamenu, kao i smrtonosne spore plijesni. Studija iz 2002. u Journal of Scientific Exploration sugerira mogućnost utjecaja radijacije ili toksičnih gljivica iz grobnice na članove ekspedicije i njihovo zdravlje, ali nedostaju izravni dokazi za povezanost s ekspedicijom. Drevni natpisi koji upozoravaju na "bolest koju nijedan liječnik ne može dijagnosticirati" možda nisu bili kletva, već proročansko upozorenje na opasnosti poput trovanja radijacijom. Međutim, nema konačnih dokaza da su ti čimbenici izazvali smrt članova Carterova tima.
Tutankamonova grobnica (KV62) zbunila je egiptologe svojom skromnom veličinom, neuobičajenom za jednog faraona. To je potaknulo teoriju da je umro iznenada, prije nego što je njegova vlastita, grandiozna grobnica dovršena. Vjeruje se da je na brzinu pokopan u manjoj grobnici, vjerojatno namijenjenoj nekom dvoraninu, a mnogi od pronađenih artefakata pokazuju znakove da su bili 'reciklirani' iz grobnica drugih vladara, uključujući i onu njegova oca. Prije nekoliko godina, egiptolog Nicholas Reeves uzburkao je javnost teorijom da zidovi Tutankamonove grobnice skrivaju tajne odaje u kojima počiva legendarna kraljica Nefertiti. Detaljnija skeniranja National Geographica i Politehničkog sveučilišta u Torinu iz 2018. nisu pronašla dokaze o skrivenim prostorijama, pa je teorija trenutno odbačena, iako buduća istraživanja mogu donijeti nove spoznaje
Tko je bio i kako je umro dječak-kralj? Najveće zagonetke bile su vezane uz samog Tutankamona: tko su mu bili roditelji i od čega je umro tako mlad? Desetljećima se nagađalo o ubojstvu, no odgovor je stigao tek s napretkom tehnologije. Revolucionarna DNK analiza provedena 2010. godine pod vodstvom dr. Zahija Hawassa otkrila je šokantnu istinu. Tutankamonov otac bio je 'heretički' faraon Akhenaten, a njegova majka nije bila Nefertiti, već Akhenatenova vlastita sestra, čiji je identitet utvrđen u mumiji poznatoj kao 'Mlađa dama'.Tutankamon je bio dijete incesta, a ta genetska ostavština skupo ga je stajala. Patio je od niza urođenih mana, uključujući rascjep nepca i deformirano lijevo stopalo (tzv. klupsko stopalo), zbog čega je bio prisiljen hodati uz pomoć štapa. U njegovoj grobnici pronađeno je čak 130 štapova za hodanje, od kojih neki pokazuju jasne znakove korištenja.
Stara teorija o ubojstvu udarcem u glavu odbačena je nakon što su CT snimke pokazale da je oštećenje na lubanji nastalo tijekom procesa mumifikacije. Znanstveni konsenzus danas glasi da je Tutankamonova smrt bila posljedica kombinacije nesretnih okolnosti.DNK testovi potvrdili su da je bolovao od malarije, i to najtežeg oblika. Neposredno prije smrti, zadobio je težak prijelom lijeve noge. Najvjerojatniji scenarij jest da je njegov ionako slab imunitet, narušen genetskim nasljeđem i kroničnim bolestima, pokleknuo pred akutnom infekcijom koja se razvila iz otvorenog prijeloma, vjerojatno pogoršanom napadajem malarije.
Nije ga ubila kletva ni ubojica, već splet bolesti i tragične nesreće.Iako je znanost rasvijetlila mnoge tajne, Tutankamon i danas ostaje simbol fascinacije drevnim Egiptom. Njegovo blago, koje će uskoro u cijelosti biti izloženo u Velikom egipatskom muzeju u Gizi, čije je otvaranje bilo najavljeno za 2023. godinu pa odgođeno, svjedoči o bogatstvu jedne civilizacije, ali i o krhkom životu vladara kojeg je povijest gotovo zaboravila, a čovječanstvo nikada neće prestati istraživati.
Legenda o kralju Arthuru, pravednom vladaru koji je branio Britaniju od saksonskih osvajača, stoljećima plijeni maštu. Priče o maču Excaliburu, vitezovima Okruglog stola i dvorcu Camelotu postale su dio svjetske kulturne baštine. Ali je li iza mitskog lika stajala stvarna povijesna osoba? Dokazi su oskudni, a današnji akademski konsenzus Arthura smatra više folklornom figurom nego stvarnim kraljem. Zašto povjesničari sumnjaju? Najveći izazov za teoriju o povijesnom Arthuru jest potpuni izostanak spomena u suvremenim zapisima. Najvažniji svjedok tog razdoblja, britanski redovnik Gildas, u svom djelu "O propasti i osvajanju Britanije" (De Excidio et Conquestu Britanniae), napisanom oko 540. godine, detaljno opisuje saksonsku invaziju. Spominje veliku britansku pobjedu u bitci kod Badona – ključnom događaju iz Arthurove legende – ali Arthuru nema ni traga. Umjesto njega, Gildas zasluge za otpor pripisuje rimsko-britanskom vođi Ambroziju Aurelijanu. Ta "rječita tišina" glavni je razlog zašto mnogi povjesničari odbacuju Arthurovo postojanje. Gildas spominje veliku britansku pobjedu u bitci kod Badona, ali ne navodi ni Arthura ni precizne detalje o datumu ili vođi, što dodatno komplicira povezivanje ove bitke s legendom
Gdje se Arthur pojavljuje u zapisima? Prvi konkretan spomen Arthura pojavljuje se tek tri stoljeća nakon vremena u kojem je navodno živio, u djelu "Historia Brittonum" (Povijest Brita), napisanom oko 828. godine. Ovdje Arthur nije opisan kao kralj, već kao dux bellorum – "vođa bitaka" – koji se borio uz britanske kraljeve. Tekst navodi dvanaest njegovih pobjeda, a vrhunac je bitka kod Badona, gdje je navodno sam ubio 960 neprijatelja, što jasno ukazuje na mitsku dimenziju priče. Prije pisanih izvora, Arthurova priča vjerojatno je živjela u velškoj usmenoj tradiciji, uključujući pjesme bardova koje su slavile britanske ratnike, što objašnjava kasni pojav imena u kronikama. Stoljeće kasnije, velški "Annales Cambriae" (Velški anali) navode datume za bitku kod Badona (516.) i bitku kod Camlanna (537.), u kojoj su "Arthur i Medraut pali". Iako daju privid povijesne točnosti, ti su zapisi nastali više od 400 godina nakon samih događaja.
Zbog nedostatka izravnih dokaza, mnogi vjeruju da je Arthur spoj nekoliko povijesnih ličnosti. Nekoliko je kandidata koji su mogli poslužiti kao inspiracija: Ambrozije Aurelijan: Rimsko-britanski vođa kojeg spominje Gildas. Njegova uloga i vrijeme djelovanja poklapaju se s onim što bi se očekivalo od povijesnog Arthura. Riothamus: Britanski vođa iz 5. stoljeća koji je s vojskom prešao u Galiju kako bi se borio protiv Vizigota. Njegova kampanja, zabilježena u kontinentalnim izvorima, završila je izdajom i nestankom nakon posljednje bitke, što podsjeća na Arthurovu sudbinu. Neki smatraju da "Riothamus" nije ime, već titula koja znači "vrhovni kralj". Lucius Artorius Castus: Rimski zapovjednik iz 2. stoljeća koji je služio u Britaniji.
Ali kako je nastala legenda kakvu poznajemo? Lik Arthura kakvog danas poznajemo nije nastao odjednom, već je evoluirao kroz stoljeća. Ključnu ulogu u toj transformaciji odigrao je Geoffrey od Monmoutha svojom pseudopovijesnom kronikom "Historia Regum Britanniae" (Povijest kraljeva Britanije) iz 1136. godine. On je Arthura od opskurnog ratnika pretvorio u moćnog kralja koji je stvorio golemo carstvo. Geoffrey je uveo ključne elemente poput čarobnjaka Merlina, oca Uthera Pendragona, začeća u dvorcu Tintagel i konačnog odlaska na otok Avalon.
U 12. stoljeću, francuski pisci poput Chrétiena de Troyesa preuzeli su priču i prilagodili je idealima dvorske ljubavi i viteštva. U njihovim romansama fokus se premjestio s Arthura na njegove vitezove, poput Lancelota i Galahada. Uvedeni su motivi Svetog grala i Camelota, a sam Arthur postao je pasivniji vladar. Konačno, Englez Sir Thomas Malory u 15. stoljeću sažeo je sve te priče u monumentalno djelo "Le Morte d'Arthur" (Arthurova smrt), koje je postalo temelj za gotovo sve moderne interpretacije. Na kraju, potraga za povijesnim Arthurom ostavlja nas s više pitanja nego odgovora. Iako je moguće da je u kaosu post-rimske Britanije postojao karizmatični vojskovođa čija su djela postala sjeme legende, kralj Arthur s Okruglim stolom, Camelotom i Excaliburom nedvojbeno je književna tvorevina.
Njegova trajna privlačnost ne leži u povijesnim činjenicama, već u bezvremenskim temama hrabrosti i borbe...
"Kameni Čuvari Meksika: Zagonetka Olmečkih Kolosalnih Glava" - Duboko u džunglama i nizinama duž Meksičkog zaljeva, počiva jedna od najvećih arheoloških misterija Amerike. Masivne kamene glave, teške i do nekoliko desetaka tona, nijemo svjedoče o moći i ingenioznosti Olmeka, prve velike civilizacije Srednje Amerike. Iako su njihova lica isklesana prije više od 3000 godina, pitanja o tome tko su bili, kako su stvoreni i koga predstavljaju i danas intrigiraju znanstvenike i javnost.
Tko su bili Olmeci? Civilizacija Olmeka, koja je cvjetala otprilike između 1400. i 400. godine prije nove ere, smatra se 'matičnom kulturom' Srednje Amerike. Njihov utjecaj na području arhitekture, umjetnosti, religije i društvene organizacije postavio je temelje za kasnije civilizacije, uključujući Maje i Asteke. Unatoč njihovoj važnosti, Olmeci iza sebe nisu ostavili pisane zapise koji bi nam otkrili tajne njihova društva. Umjesto toga, ostavili su monumentalne artefakte, od kojih su najpoznatije upravo kolosalne glave.
Divovi iz Džungle - Prva glava službeno je zabilježena 1862. godine, kada ju je na svom imanju u meksičkoj državi Veracruz otkrio lokalni farmer. Od tada je pronađeno ukupno 17 glava na tri glavna olmečka središta: San Lorenzo, La Venta i Tres Zapotes. Svaka od ovih glava pravo je remek-djelo. Visoke od 1,5 do 3,4 metra i teške između 6 i nevjerojatnih 50 tona, isklesane su iz jednog komada vulkanskog bazalta. Ono što ih čini posebnima jest njihova individualnost. Niti jedna glava nije ista; svaka ima jedinstvene crte lica – pune usne, plosnate noseve i bademaste oči, te nosi prepoznatljivo pokrivalo za glavu ili kacigu. Znanstvenici vjeruju da su nekoć bile obojene živim bojama, što je njihov izgled činilo još impresivnijim. Većina stručnjaka smatra da je riječ o stiliziranom prikazu lokalnih vladara, neki spominju afrički genotip zbog crta lica, ali ta teorija je, među znanstvenicima, odbačena.
Misterij Izrade i Transporta - Jedna od najvećih zagonetki jest kako su Olmeci uspjeli transportirati i oblikovati ove divovske kamene blokove. Bazalt od kojeg su glave napravljene potječe iz planina Tuxtlas, udaljenih i do 150 kilometara od mjesta gdje su glave pronađene. Budući da Olmeci nisu poznavali kotač niti su koristili tegleće životinje, pretpostavlja se da su kamene blokove vukli na saonicama ili prevozili splavima niz rijeke. Takav pothvat zahtijevao je nevjerojatnu organizaciju i radnu snagu – procjenjuje se da je za transport jedne glave bilo potrebno i do 1000 ljudi tijekom više mjeseci. Ništa manje zapanjujuća nije ni sama izrada. Bez metalnog alata, olmečki su kipari koristili tvrdo kamenje kako bi klesali i glačali bazalt, a finije detalje vjerojatno su postizali tehnikama abrazije pomoću pijeska i vode.
Lica Moći: Koga Prikazuju? - Najprihvaćenija teorija jest da kolosalne glave predstavljaju portrete moćnih olmečkih vladara. Individualizirane crte lica i jedinstvene kacige, koje su mogle simbolizirati status, ime ili obiteljsku pripadnost, idu u prilog toj tezi. Neki detalji, poput prikaza jaguarovih šapa na kacigama, upućuju na simbol moći i božanskog statusa. Ogroman napor uložen u njihovu izradu jasno govori da su prikazane osobe imale izniman značaj u društvu. Postoji i alternativna teorija, ne toliko široko prihvaćena, koja glave povezuje s mezoameričkom igrom loptom, ritualnim sportom od velike važnosti. Kacige nalikuju zaštitnoj opremi koju su igrači nosili, pa neki smatraju da glave predstavljaju slavne igrače ili pobjednike. Zanimljivo je i otkriće da su neke glave, poput onih iz Nacionalnog muzeja antropologije u Mexico Cityju, možda isklesane iz ranije postojećih kamenih prijestolja, što bi moglo simbolizirati prijelaz vladara u status božanskog pretka nakon smrti.
Ostavština Kamenih Vladara - Olmečke kolosalne glave predstavljaju ključan dio kulturne baštine te Meksika. One nisu samo dokaz tehničke vještine drevnog naroda, već i prozor u njihova vjerovanja i društvenu strukturu. Iako mnoge tajne ostaju skrivene, njihov moćan i zagonetan pogled nastavlja nas podsjećati na veličinu prve velike civilizacije Novog svijeta, čiji su kameni vladari nadživjeli vlastito carstvo.
