'OPASNI MISTIK'
FOTO Neki su bili sigurni da je on vrag u ljudskoj koži: Kako je neuki Rasputin osvojio dvor...
Grigorij Jefimovič Rasputin (1869.–1916.) ostaje jedna od najkontroverznijih i najfascinantnijih figura posljednjih godina carske Rusije. Od blatnjavih seoskih puteva Sibira do intimnih odaja carske palače, njegov uspon bio je munjevit, a pad tragičan i krvav. Neki su sigurni kako je bio istinski mistik s darom iscjeljenja, većina smatra da je bio karizmatični seljak koji je, zahvaljujući svojoj osobnosti, ušao u prostor politike u trenutku duboke krize carstva...
Grigorij Jefimovič Rasputin (1869.–1916.) ostaje jedna od najkontroverznijih i najfascinantnijih figura posljednjih godina carske Rusije. Od blatnjavih seoskih puteva Sibira do intimnih odaja carske palače, njegov uspon bio je munjevit, a pad tragičan i krvav. Neki su sigurni kako je bio istinski mistik s darom iscjeljenja, većina smatra da je bio karizmatični seljak koji je, zahvaljujući svojoj osobnosti, ušao u prostor politike u trenutku duboke krize carstva...
Grigorij Jefimovič Rasputin (1869.–1916.) ostaje jedna od najkontroverznijih i najfascinantnijih figura posljednjih godina carske Rusije. Od blatnjavih seoskih puteva Sibira do intimnih odaja carske palače, njegov uspon bio je munjevit, a pad tragičan i krvav. Neki su sigurni kako je bio istinski mistik s darom iscjeljenja, većina smatra da je bio karizmatični seljak koji je, zahvaljujući svojoj osobnosti, ušao u prostor politike u trenutku duboke krize carstva...
Rođen 21. siječnja 1869. u zabačenom selu Pokrovskoje u Tobolskoj guberniji, današnja Tjumenjska oblast,, Rasputin je odrastao kao seljak skromnog obrazovanja. Znao je čitati religijske tekstove, ali nije imao formalno školovanje niti je bio pismen u modernom smislu. Mladost mu je bila obilježena nemirnim ponašanjem, pijančenjem i sitnim prijestupima...
Oko 1897. godine, nakon navodnog dubokog religioznog obraćenja, prema nekim pričama povezanog s vizijom ili susretom s pustinjakom, počinje živjeti kao strannik, hodočasnik i vjerski lutalica. Putovao je pješice Rusijom, posjećivao samostane, sveta mjesta i starce, te stjecao reputaciju pobožnog čovjeka snažnog osobnog utjecaja i karizme.
Nije trajno napustio obitelj: žena Praskovja i djeca (kći Matrjona/Marija, Varvara i sin Dmitrij, te nekoliko djece koja su umrla u ranoj dobi) ostali su u Pokrovskom; povremeno se vraćao kući, a oni su ga podržavali do kraja života. Početkom 20. stoljeća stigao je u Sankt Peterburg. Njegova karizma, prodoran pogled, nekonvencionalno ponašanje i sposobnost da ostavi snažan psihološki dojam privukli su dio aristokracije koja je bila fascinirana mistikom, okultizmom i narodnim svetim ljudima. Preko crnogorskih princeza Milice i Anastazije, koje su same bile zainteresirane za duhovne pokrete, upoznao je cara Nikolu II. i caricu Aleksandru.
Ključni trenutak dogodio se između 1905. i 1907. godine, kada je pozvan pomoći careviću Alekseju, jedinom sinu carske obitelji, koji je patio od teške hemofilije, bolesti koja je i najmanju ozljedu mogla pretvoriti u smrtonosno krvarenje. Rasputin je više puta uspio smiriti Aleksejeva opasna krvarenja, ponekad naizgled dramatično i brzo. Dvorski liječnici nisu to mogli lako objasniti. Danas povjesničari i medicinski stručnjaci najčešće pretpostavljaju kombinaciju čimbenika: psihološko smirenje djeteta (placebo i sugestija), mogući hipnotički učinak Rasputinova prisustva i možda najvažnije ,savjet da se izbjegavaju tada popularni lijekovi poput aspirina (koji se koristio protiv bolova i groznice), a za koji se tek kasnije doznalo da razrjeđuje krv i pogoršava hemofiliju.
Bez obzira na točan mehanizam, carica Aleksandra, duboko religiozna i očajna majka, uvjerila se da Rasputin posjeduje poseban Božji dar. U stotinama sačuvanih pisama oslovljavala ga je s „Naš prijatelj“ ili „Naš dragi Grigorij“ i postala mu potpuno odana. Tijekom Prvog svjetskog rata (1914.–1917.) Rasputinov utjecaj na dvor znatno je porastao jer je car Nikola II. često boravio na frontu, a carica Aleksandra de facto upravljala civilnim poslovima u Petrogradu. Rasputin je imao stvarni utjecaj na pojedina kadrovska imenovanja, posebno u Crkvi (npr. imenovanje mitropolita Pitirima i protojereja Vostorgova) i na neke ministre (npr. Aleksandar Protopopov kao ministar unutarnjih poslova 1916., Boris Šturmer kao premijer).
Međutim, nije upravljao državom niti donosio političke odluke samostalno, mnoge priče o njegovoj 'totalnoj kontroli' potječu iz ratne propagande, aristokratskih ogovaranja i kasnijih memoara. Njegov način života bio je u potpunoj suprotnosti s dvorskim protokolom: noćna druženja, alkohol, prisnost s poklonicama iz visokog društva i javno hvalisanje vezama s 'starom', kako je ponekad zvao caricu. Mnoge priče o ekstremnom razvratu, seksualnim orgijama i ljubavnoj vezi s caricom ili njezinim kćerima potječu iz novinskih kampanja, policijskih izvještaja, koji su često bili pristrani, i ratne propagande protiv monarhije, pa ih suvremeni povjesničari smatraju djelomično pretjeranima ili izmišljenima.
Ipak, njegovo nekonvencionalno ponašanje, loša higijena i sirova energija bili su dovoljni da izazovu bijes plemstva i vojske. Bez obzira na stvarni opseg njegova utjecaja, Rasputinova prisutnost ozbiljno je narušila ugled monarhije. Za plemstvo, vojsku i dio javnosti postao je simbol slabosti režima, izoliranosti carske obitelji od stvarnosti i duboke krize u kojoj se carstvo našlo.
Smrt koja je postala legenda: U noći s 16. na 17. prosinca 1916. po starom kalendaru (29. na 30. prosinca po novom), Rasputina je ubila skupina aristokrata predvođena knezom Feliksom Jusupovom, velikim knezom Dmitrijem Pavlovičem i zastupnikom Purishkevičem. Prema Jusupovljevim kasnijim memoarima. napisanim u egzilu kad mu je trebao novac i slava, Rasputin je pojeo kolače i popio vino natopljene cijanidom, preživio više hitaca, bio pretučen i naposljetku se utopio u ledenoj Maloj Nevki. Obdukcija koju je proveo profesor Dmitrij Kosorotov pokazuje drukčiju sliku: nema pouzdanih dokaza o cijanidu u želucu, smrt je uzrokovana metkom u čelo ispaljenim iz neposredne blizine, a pluća nisu sadržavala vodu, dakle, nije se utopio.
Dramatični detalji o nadljudskom otporu najvjerojatnije su naknadno uljepšani kako bi ubojstvo dobilo epski, herojski karakter borbe protiv 'demonske sile'.. Godinu i pol kasnije, u noći s 16. na 17. srpnja 1918., boljševici su u Jekaterinburgu strijeljali cara Nikolu II., caricu Aleksandru, njihovo petero djece i nekoliko slugu.
Proročanstva – istina ili naknadna mitologija?: Rasputinu se pripisuju brojna proročanstva, od kojih su neka povezana s njegovom malom knjižicom "Pobožna razmišljanja“ iz 1912. Najpoznatije je navodno pismo caru iz kraja 1916.: ako ga ubiju „obični seljaci“ ili „narod“, dinastija će opstati stoljećima; ako ga ubiju plemići ili 'boljari', car i njegova djeca neće preživjeti dulje od dvije godine.
Tekst tog pisma pojavio se tek nakon revolucije, prvi put u memoarima Simanoviča i drugih 1920-ih, i njegova autentičnost nije potvrđena, nema originala iz 1916. godine niti suvremenih svjedočanstava. Ipak, zbog jezive podudarnosti s kasnijim događajima (plemići ga ubijaju → Romanovi smaknuti 1918.) često se citira. Sva ostala 'proročanstva' o tri svjetska rata, ekološkim katastrofama, genetskom inženjeringu ili tehnološkoj budućnosti nemaju nikakve izvore iz njegova vremena i smatraju se kasnijim mističnim konstrukcijama i retroaktivnim tumačenjima.
Rasputin nije bio ni svetac ni demonski manipulator. Bio je karizmatični, neobrazovani seljak s izraženim religioznim uvjerenjem, snažnim psihološkim utjecajem na ljude i neobičnom sposobnošću da se probije u najviše krugove. Našao se u središtu dvora u trenutku duboke političke, vojne i društvene krize. Njegov stvarni politički utjecaj bio je ograničen i posredan (preko carice), ali simbolički ogroman: postao je utjelovljenje nepovjerenja prema vlasti koja je gubila kontrolu nad državom i narodom. Legenda o 'ludom monahu', kojeg su pokušali otrovati, ustrijeliti više puta i baciti u rijeku, a on se ipak borio do posljednjeg daha, nastala je iz mješavine stvarnih činjenica, ratne propagande, aristokratskih tračeva i kasnijih romantičnih interpretacija. Upravo zato Rasputin i više od stoljeća kasnije ostaje fascinantna figura na granici povijesti i mita.
