NA SVIJETU IH JE 20-AK
FOTO Što su supervulkani i gdje se nalaze? Tihi divovi imaju moć izazvati neviđenu katastrofu...
Zemlja ima mnogo načina da pokaže tko je gazda. Potresi zatresu gradove, uragani razbiju obale, a “obični” vulkani povremeno podsjete ljude da žive na tankoj kori iznad užarene unutrašnjosti planeta. No supervulkani su nešto drugo. Oni nisu dramatična planina koja dimi na horizontu. Oni su skriveni sustavi golemih razmjera, sposobni promijeniti klimu cijelog planeta i gurnuti civilizaciju u krizu kakvu moderna povijest ne poznaje...
Ako bi Yellowstone eruptirao u punom opsegu, posljedice bi bile dramatične. Velik dio zapadnih Sjedinjenih Država bio bi prekriven debelim slojem pepela. Infrastruktura bi kolabirala. Zračni promet bi stao, jer fini vulkanski pepeo može onesposobiti mlazne motore. Poljoprivreda bi pretrpjela goleme gubitke. No pravi udar ne bi bio samo regionalan. Pepeo i sumporni plinovi ušli bi u stratosferu, smanjujući količinu Sunčeve svjetlosti koja dopire do površine. Globalne temperature mogle bi pasti za nekoliko stupnjeva, što bi izazvalo tzv. vulkansku zimu.
Zemlja ima mnogo načina da pokaže tko je gazda. Potresi zatresu gradove, uragani razbiju obale, a “obični” vulkani povremeno podsjete ljude da žive na tankoj kori iznad užarene unutrašnjosti planeta. No supervulkani su nešto drugo. Oni nisu dramatična planina koja dimi na horizontu. Oni su skriveni sustavi golemih razmjera, sposobni promijeniti klimu cijelog planeta i gurnuti civilizaciju u krizu kakvu moderna povijest ne poznaje.
Supervulkan se definira po količini materijala koji može izbaciti u jednoj erupciji – više od tisuću kubičnih kilometara pepela, stijena i plinova. Za usporedbu, erupcija Mount St. Helens 1980. godine, koja je bila razorna i odnijela desetke života, izbacila je otprilike jedan kubični kilometar materijala. Supervulkan je, dakle, tisuću puta snažniji događaj. To nije lokalna katastrofa. To je kontinentalni, pa i globalni događaj.
Zanimljivo je da supervulkani često uopće ne izgledaju kao vulkani. Nema klasičnog stošca kakav povezujemo s planinama poput Mount Fuji ili Mount Etna. Umjesto toga, riječ je o golemim udubinama u tlu – kalderama – nastalima kada se nakon kolosalne erupcije tlo uruši u ispražnjenu magmatsku komoru. Te komore mogu biti desecima kilometara široke. Cijeli gradovi, pa i regije, mogu ležati iznad sustava koji ima potencijal za supererupciju, a da toga nisu ni svjesni.
Koliko takvih sustava postoji? Procjene variraju, ali geolozi danas prepoznaju dvadesetak potvrđenih ili potencijalnih supervulkanskih sustava diljem svijeta. Neki su aktivni, neki uspavani, a neki su možda završili svoj ciklus. No činjenica da ih nema stotine ne znači da je rizik zanemariv. Dovoljna je jedna velika erupcija da poremeti globalnu ravnotežu.
Najpoznatiji primjer je Yellowstone Caldera u Sjedinjenim Državama. Yellowstone je danas nacionalni park, poznat po gejzirima, bizonima i turistima. No ispod tog krajolika nalazi se golema magmatska komora. Posljednja velika erupcija dogodila se prije otprilike 640.000 godina. Geološki gledano, to nije “davno”. Sustav pokazuje stalnu aktivnost – tisuće manjih potresa godišnje, povremeno podizanje i spuštanje tla, hidrotermalne eksplozije. Stručnjaci naglašavaju da to ne znači da je erupcija neizbježna ili bliska, ali jasno je da je riječ o živom sustavu.
Ako bi Yellowstone eruptirao u punom opsegu, posljedice bi bile dramatične. Velik dio zapadnih Sjedinjenih Država bio bi prekriven debelim slojem pepela. Infrastruktura bi kolabirala. Zračni promet bi stao, jer fini vulkanski pepeo može onesposobiti mlazne motore. Poljoprivreda bi pretrpjela goleme gubitke. No pravi udar ne bi bio samo regionalan. Pepeo i sumporni plinovi ušli bi u stratosferu, smanjujući količinu Sunčeve svjetlosti koja dopire do površine. Globalne temperature mogle bi pasti za nekoliko stupnjeva, što bi izazvalo tzv. vulkansku zimu.
Još dramatičniji primjer iz prošlosti je Toba Caldera u Indoneziji. Prije oko 74.000 godina Toba je eruptirala u jednoj od najsnažnijih poznatih erupcija u posljednjih nekoliko milijuna godina. Neki znanstvenici smatraju da je ta erupcija izazvala višegodišnje zahlađenje i ozbiljno smanjila broj ljudi na planetu, možda čak i na svega nekoliko tisuća jedinki. Ta teorija o “uskom grlu” ljudske populacije i dalje je predmet rasprava, ali nema sumnje da je erupcija bila globalni događaj.
Europa također ima svoj potencijalni problem u obliku Campi Flegrei, golema kaldera zapadno od Napulja. Područje Campi Flegrei redovito pokazuje znakove nemira, tlo se podiže i spušta, bilježe se potresi i emisije plinova. U blizini žive stotine tisuća ljudi, a šira napuljska regija broji milijune stanovnika. Iako se ne očekuje supererupcija u skoroj budućnosti, neki priznaju kako zbog ovog imaju noćne more..
Na Novom Zelandu nalazi se još jedan značajan sustav – Taupō Volcano. Današnje jezero Taupō skriva vulkan koji je prije oko 26.000 godina proizveo jednu od najvećih erupcija u novijoj geološkoj povijesti. Pepeo iz te erupcije pronađen je na velikim udaljenostima, a krajolik Novog Zelanda trajno je promijenjen.
Nakon Taupōa slika postaje šira i ozbiljnija. Supervulkani nisu izolirani kurioziteti s nekoliko turističkih razglednica, nego globalni fenomen vezan uz najdublje procese u Zemljinoj kori. Ako ih je, prema nekim stručnjacima, dvadesetak prepoznato u geološkom zapisu, onda je jasno da govorimo o obrascu, a ne o iznimci. U Južnoj Americi nalazi se Altiplano-Puna Volcanic kompleks, golema vulkanska regija na visoravni Anda, na tromeđi Bolivije, Argentine i Čilea. To nije jedan uredan krater nego prostrani sustav koji se proteže stotinama kilometara. Geofizička mjerenja pokazuju da se ispod tog suhog visokoplaninskog krajolika nalazi izuzetno velika zona djelomično rastaljene stijene. U geološkoj prošlosti taj je sustav proizveo erupcije razmjera koji se približavaju supervulkanskoj kategoriji. Danas nema znakova neposredne katastrofe, ali riječ je o jednom od najvećih poznatih magmatskih rezervoara u kontinentalnoj kori.
Japan također sjedi na snažnim vulkanskim sustavima. Aira Caldera na otoku Kyūshū formirana je u velikoj erupciji prije oko 22.000 godina. Unutar kaldere danas se nalazi aktivni vulkan Sakurajima, koji redovito eruptira u manjem opsegu. Sama Aira u prošlosti je proizvela erupciju volumena koji se približava supervulkanskom pragu. U gusto naseljenoj zemlji poput Japana to nije samo akademska činjenica, nego element nacionalne sigurnosti i planiranja.
Na ruskom dalekom istoku, na Kamčatki, nalazi se Kurile Lake Caldera. Erupcija prije oko 7.600 godina bila je među najvećima u holocenu. Pepeo je pronađen na velikim udaljenostima, a današnje jezero Kurile ispunjava urušenu kalderu. Kamčatka je slabo naseljena, ali globalni učinci eventualne erupcije te veličine ne bi bili ograničeni na ruski teritorij.
Sjedinjene Države, osim Yellowstonea, imaju i Long Valley Caldera u Kaliforniji. Erupcija prije oko 760.000 godina izbacila je oko 600 kubičnih kilometara materijala – formalno ispod supervulkanskog praga, ali dovoljno da se svrstava među najveće poznate eksplozivne događaje u novijoj geološkoj povijesti. Područje je i danas seizmički aktivno, s povremenim deformacijama tla i pojačanim geotermalnim aktivnostima. U Novom Meksiku nalazi se Valles Caldera, ostatak velikih erupcija starosti oko 1,2 milijuna godina. Sustav je danas miran, ali njegova struktura i naslage pepela svjedoče o razmjerima događaja koji su oblikovali velik dio američkog jugozapada.
U Africi je Ngorongoro Crater poznat kao spektakularna safarijska lokacija, no riječ je o urušenoj kalderi golemog vulkana koji je u davnoj prošlosti imao izuzetno snažne erupcije. Istočnoafrički rasjedni sustav općenito je područje gdje se kora rasteže i stanjuje, što dugoročno stvara uvjete za nastanak velikih magmatskih komora.
Indonezija, osim Tobe, ima i Tamboru. Erupcija 1815. nije dosegnula formalni supervulkanski prag, ali njezin klimatski učinak bio je globalan. “Godina bez ljeta” 1816. donijela je propast usjeva i glad u dijelovima Europe i Sjeverne Amerike. Tambora pokazuje da i nešto manji sustavi mogu izazvati ozbiljne planetarne posljedice.
Kad se svi ti sustavi stave na kartu, dobiva se jasnija slika. Supervulkani nisu koncentrirani na jednom kontinentu niti su vezani uz jednu tektonsku priču. Nastaju na zonama subdukcije, u rasjednim sustavima, iznad “vrućih točaka” i u područjima gdje se kontinentalna kora zadržava iznad velikih rezervoara magme.
Broj od dvadesetak prepoznatih sustava nije konačan; geologija se stalno revidira kako nova mjerenja otkrivaju strukture duboko ispod površine. Važno je razlikovati tri kategorije: aktivne sustave s jasnim znakovima nemira, potencijalno aktivne sustave koji miruju ali imaju povijest velikih erupcija, te drevne, geološki ugašene kalderne komplekse. U prvu skupinu danas se najčešće ubrajaju Yellowstone i Campi Flegrei. U drugu ulaze sustavi poput Aira ili Long Valley. U trećoj paleo-supervulkani koji su aktivni bili prije milijuna godina.
Ukupna brojka varira ovisno o kriterijima, neki znanstvenici računaju samo erupcije koje prelaze tisuću kubičnih kilometara izbačenog materijala, dok drugi uključuju i sustave koji su vrlo blizu tog praga. No okvir od približno dvadesetak poznatih sustava realna je procjena prema današnjem stanju istraživanja.
Drugim riječima, Taupō, Yellowstone i Toba nisu izolirani slučajevi. Oni su najpoznatiji primjeri šire geološke kategorije. A ta kategorija, iako rijetka, dovoljno je brojna da podsjeti kako je stabilnost na koju se civilizacija oslanja zapravo rezultat dugog, ali ne i trajnog razdoblja geološkog mira.
Koliko su takve erupcije česte? Procjene govore da se supererupcije događaju otprilike jednom svakih 50.000 do 100.000 godina. To je rijetko u odnosu na ljudski vijek, ali učestalo u odnosu na povijest civilizacije. Moderna globalna ekonomija, oslonjena na zračni promet, međunarodnu trgovinu i osjetljive opskrbne lance, nikada se nije suočila s događajem takve magnitude.
Važno je naglasiti da znanstvenici danas pažljivo prate ove sustave. Satelitska mjerenja deformacija tla, seizmološke mreže i analize plinova pružaju podatke kakvi nisu postojali prije nekoliko desetljeća. Erupcija veličine supervulkana vjerojatno bi imala upozoravajuće znakove mjesecima ili godinama unaprijed. No čak i uz upozorenje, mogućnosti ljudske intervencije bile bi praktički nepostojeće. Ne postoji tehnologija koja može “ugasiti” magmatsku komoru široku desetke kilometara.
Vjerojatnost da će se supererupcija dogoditi u našem životnom vijeku mala je. No njezin potencijalni učinak bio bi ogroman – od regionalnog razaranja do globalnih klimatskih poremećaja i gospodarskog šoka bez presedana. Supervulkani nisu mit, niti scenarij katastrofičnih filmova. Oni su dio geološke stvarnosti planeta na kojem živimo. I premda miruju tisućama godina, njihova snaga ostaje zapisana u slojevima stijena i pepela diljem svijeta, kao podsjetnik da priroda uvijek ima posljednju riječ.
