'Zaklela sam se da ću, ako ovo preživimo, slušati samo gospel'

Mi smo to jutro dolazili iz vikendice prema Zagrebu, nakon što smo osjetili prvi potres, a drugi smo dočekali u autu na autoputu. Pičili smo tom cestom prema zapadu grada kao da nas goni Godzilla, a u isto vrijeme je preko telefona bilo nestvarno čuti vrištanje ostatka obitelji 'aaaa evo ga opet aaaaaa', kada je drugi put zatreslo.

Ulazili smo u grad, prolazili Alejom Bologne, a kolona auta išla je u drugom smjeru, bježali su kao u filmu... Mi smo valjda jedini išli prema centru, moje je osobno iskustvo tog 'potresnog' jutra. Nije kao iz nekog hororca, ali je moje.

SVJEDOČANSTVA GRAĐANA Nedjelja je, 22. 3. Zagreb spava i ne sluti što mu se tek sprema

Znala sam da nikome nije bilo lako tog dana i da ovakvih priča ima koliko i stanovnika Zagreba, što je preko 800.000, okolicu da i ne spominjem. Sljedeći korak bio je javiti se svojim prijateljima i poznanicima da mi prepričaju kako im je izgledao taj dan, a obratila sam se i ostalim sugrađanima u Facebook grupi 'Potres u Zagrebu - Svi mi u centru',  i to s pitanjem 'Human of Zagreb, gdje si ti bio 22.3.2020.?'

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:54

Video: 24sata/pixsell

Jesi li bio van Zagreba, u gradu? Jesi li bio budan, šetao psa, kuhao si kavu, spavao dok je treslo ili prespavao potres?  Možda si taman bio na WC-u? Jesi li izašao van nakon prvog podrhtavanja ili ostao u stanu/kući jer nisi tako strašljiv? Što si uspio uzeti sa sobom istrčavajući van? Jesi li se skrivao po vani do navečer i kada si iduće uspio zaspati? Kako si smirio sebe, a kako ostale ukućane, djecu? Jesi li napravio nešto neuobičajeno što ćeš prepričavati unucima, osim što je situacija sama po sebi izvanredna i neuobičajena? Kako bi danas, s odmakom od više od mjesec dana ukratko sumirao doživljaje iz tog dana?, postavila sam im pregršt pitanja, realno ne očekujući da će htjeti ponovno 'soliti rane'.

SVJEDOČANSTVA GRAĐANA 'Susjed je izletio van bez gaća, potres ih je ulovio baš u akciji'

Tek s nekim vremenskim odmakom vidim da ovakva vrsta 'emotivne terapije' nekim Zagrepčanima treba jer mi ih se javio popriličan broj. Čini se kako im je prijeko potrebno da imaju kome prepričati u svoje strahove i impresije tog jutra, pošto se pred obitelji i djecom 'prave' snažni. I tako su, više od mjesec dana poslije, ljudi počeli otvarati jedni drugima dušu, otvorena je i nova grupa na FB-u, isključivo za svjedočanstva građana, a mi ćemo, uz njihovu dozvolu, njih nekoliko dnevno prenositi vama.

SVJEDOČANSTVA GRAĐANA S četkicom u ustima pregledao krov: 'Bježao sam gore, ne van'

Gledajte na to kao na jednu veliku grupnu terapiju koja vas ne košta ništa, nešto što ćemo kao pisanu riječ ostaviti i sljedećim generacijama i javite nam se sa svojim iskustvima (u komentarima ispod ovog članka, na mail adresu reporter@24sata.hr ili na 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS).

Karla V. s Črnomerca

Karla je na dan potresa, kako kaže, blaženo spavala u krevetu, no odjednom ju je probudio najjezovitiji zvuk koji je čula u životu.

- Kada sam otvorila oči i vidjela sobu koja se miče lijevo desno, prva pomisao bila mi je 'To je to, gotovi smo'. Mislila sam da je doslovno došla apokalipsa. Za dvije stotinke sam hodnikom odletjela u sinovu sobu i bacila se na njega. On je spavao i nije ništa osjetio, a ja sam do tada shvatila da nije invazija vanzemaljaca nego običan potres. On me samo sneno pogledao i pitao 'kaj je bilo?' - prepričava nam Karla.

SVJEDOČANSTVA GRAĐANA 'San ili java? Grandiozna masa kamenja padala je sa Sljemena'

Prisjeća se kako je nakon drugog potresa počela spremati torbu i rekla 'ovo nije za za*ebanciju, odoh ja', ali je ubrzo shvatila da nema kamo otići, osim na ulici stajati s ostalima. Zato se zatvorila u dječju sobu i tamo provela sljedećih nekoliko desetaka sati.

- Nakon svega sam slala poruke ljudima da ih volim više od samoga života, klela se da ću ako ovo preživimo slušati samo gospel, a ne gangstere i stvorila sam takvo strahopoštovanje prema prirodi kao nikada. I nakon ovoliko vremena, ako mi pored kuće prolazi glasniji auto, hvatam se za zidove. Nešto najjezovitije što sam prošla u životu, a vidjela sam svašta - kazala nam je Karla.

Alan Čaplar iz centra

Mjesto radnje: Palmotićeva ulica, 3. kat, zgrada iz 1910. godine. Alan se probudio u bunilu, na podu pokraj kreveta jer ga je potres bacio s njega. Nikad prije nije, kako nam kaže, osjetio takav panični strah za život, užasnutost i nemoć. 

- Trajalo je strahovito dugo, bio sam siguran da ću poginuti. Vikao sam glasno kćerima da se sklone pod nosivi zid. Još dok se ljuljalo digao sam pogled, u krevetu nema moje žene, ne čujem je, ne vidim, gdje je. Kad sam par trenutaka poslije pod štokom nosivog zida ugledao ženu i obje kćeri, u isti čas ispunila me istodobno smirujuća i strašna pomisao: žive su i sve je u redu - prisjeća se Alan kako je zid iznad njih popucao, kako je sve bilo razbacano, a žbuka je bila posvuda.

Evakirali su se iz zgrade u najkraćem mogućem roku, s najnužnijim stvarima. Zgrada im je kasnije ocijenjena neupotrebljivom (crvena oznaka). Zid i dimnjak na 5. katu iznad njegove spavaće sobe pomaknuli su se 15-ak centimetara, a zid na 2. katu je popucao ukoso.

- Pamtim i pogled niz Boškovićevu ulicu, cigle, šuplji krov na susjednoj zgradi, dimnjake na ulici, razbijene aute, užasnute ljude, neki čudni miris prašine u zraku... Te slike danima poslije vraćaju mi se pred oči, koliko god se trudim ostaviti ih iza sebe - kaže Alan.