Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Legendarni hrvatski tenisač će 29. kolovoza na splitskim Prokurativama odigrati ekshibicijski meč s Bornom Ćorićem, kojemu su medijski partner 24sata. Tim povodom prisjetio se svoje veličantvene karijere
Prije 25 godina Goran Ivanišević je osvojio Wimbledon. Na dan 9. srpnja s 9-7 u petom je setu slavio protiv Patricka Raftera i osvojio najprestižniji teniski turnir na svijetu te se zlatnim slovima upisao u povijest tenisa, splitskog sporta i Splita kao grada koji mu je priredio spektakularan doček.
Na Rivi se okupilo više od 100.000 razdraganih navijača koji su došli pozdraviti svoga heroja, svoga sugrađanina koji je praktično na kraju karijere u četvrtom pokušaju slavio u finalu Wimbledona i stigao do toliko željenog trofeja.
O Goranovu wimbledonskom putu ispisane su stotine stranica, snimljeni su sati i sati materijala, i nije ni čudo da je Goran intervju započeo riječima:
- Iskreno, ne znam što bih nakon 25 godina novoga rekao, a da već nije rečeno. Drago mi je da se ljudi još sjećaju tog velikog uspjeha, da i danas većina njih zna gdje se nalazila tog dana, gdje su i s kim su gledali meč. I to je jedan od razloga zbog kojih sam odlučio obilježiti osvajanje Wimbledona na način da ćemo mladim tenisačima pružiti priliku za učenje, a kao kruna svega ćemo još Borna Ćorić i ja odigrati ekshibicijski meč na Prokurativama.
Što vas nitko nikad nije pitao?
- Ljudi uglavnom pitaju o finalu i putu do njega, o dočeku... Nitko ne pita kako je bilo tjedan prije kad sam bio 128., kad nisam mogao pogoditi ne teniski, nego nogometni teren, kad sam se osjećao kao ku...
Bilo je mnogo muke s bolovima u ramenu, pili ste lijek Vioxx, koji je kasnije povučen iz prodaje zbog potencijalno opasnog djelovanja na srce...
- Ni to me nitko nikad nije pitao. Umirao sam od bolova, nisam mogao spavati, budio bih se po noći s utrnutom rukom, tuširao se... Preporučena doza bila je jedna do dvije tablete a ja sam ih pio po pet, kao tic-tac bombone, tko zna kakvu su štetu napravile, ali meni su pomogle u tom trenutku. Ja sam zacrtao sam sebi da je to sad ili nikad i nisam razmišljao o posljedicama. Profesionalni sport je nezdrav, ako nije tijelo, onda je u pitanju glava. Nema zdravog profesionalnog sportaša u mirovini, neki su više normalni, neki manje, ali sav taj pritisak ili udarci u kontaktnim sportovima ostavljaju posljedice.
Koja je vaša najsnažnija uspomena na Wimbledon?
- Moment kad sam došao u ložu i zagrlio oca, to je to, to je moj Wimbledon. Nije mu bilo lako, sad kao otac ga razumijem više nego u to vrijeme, sad znam da sam za dobar dio njegovih koronarnih problema vjerojatno ja kriv. To je bio trenutak olakšanja, taj trenutak neću nikad zaboraviti.
Koliko su pomagali rituali, gledanje Teletubbiesa, ista hrana, isti stol, iste čarape, parking na istome mjestu...?
- To sam ja, i to se ne mijenja, imam i danas neke rituale koji me opuštaju. Ako zaboravim samo jedan imao bih problem, a imao sam ih dovoljno i bez toga. Neki ljudi misle da je to glupost, ali meni je pomagalo. U individualnom sportu 70 posto je glava, i trebaš pronaći način kako se osloboditi pritiska, jer inače pucaš. Što sam sve prošao sam sa sobom, mogao sam završiti neki fakultet psihologije.
Jeste li upoznali još sportaša koji imaju rituale ili...?
- Imaju ih manje-više svi, Nadal dosta priča o tome u svojem dokumentarcu.
Što biste s ovim iskustvom rekli mladom Goranu uoči finala?
- Teško je nešto pametno reći, možda ne bih rekao ništa jer je to finale išlo kako je išlo. Ali bih sigurno puno više rekao prije finala 1998., pa i 1992., malo bih popričao s njim i upozorio ga na to da neke stvari mora drugačije odraditi.
Jeste li ranija tri finala izgubili zbog neiskustva, kvalitete suparnika...?
- U finalu 1992. bio sam apsolutni favorit, ali je Agassi odigrao bolje važnije poene u meču. To je jedino finale koja sam izgubio, a da mi je bilo drago da je on dobio jer mi je bio drag i zaslužio je pobjedu, računao sam da za mene ima još vremena. Puno puta sam odgledao 1998. finale sa Samprasom i svaki put po...dim jer ga nisam trebao izgubiti. Bio sam bolji, a statistika je pokazala da je dobio meč jer je bolje servirao. Općenito, protiv Samprasa sam nekako uvijek želio odigrati bolje nego što sam trebao, a izgubio sam 6-4 u petom setu. Danas kad vidim neke game i set lopte iznerviram se kako sam ih odigrao i izgubio...
Koji je trenutak emotivniji, podizanje pehara ili doček na Rivi?
- Drugačiji je osjećaj, pehar sam podigao za sebe, a u Splitu je tih 150-200.000 ljudi došlo slaviti sa mnom. Bio je to iskreni, spontani doček koji najbolje opisuje onaj transparent “Fala ku... Gorane”, to je to. Čekali smo, živcirali smo se, i napokon je to - to. Najviše sam ponosan na to što i danas, nakon 25 godina, svi znaju gdje su bili, što su radili taj dan...
Postoji li nešto što nije zabilježeno kamerom, a dogodilo se?
- Ma to je bio kaos, ja prvi nisam bio svjestan svega. Kad sam gledao snimku dočeka, nisam znao da je pola izvođača nastupilo, nisam znao da je Oliver pjevao, recimo... Drugo, nisam znao da sam tako puno beštimao (psovao, op. a.) Ajde, omakne se svakome, ali nisam baš toliko trebao. To je bio neki trans, kao da uopće nisam bio tamo. Želio sam se baciti u more, rekli su mi da neću izroniti ako skočim... Sve je bilo toliko spontano, lijepo, taj dan nikad neću zaboraviti, iako se nekih detalja uopće ne sjećam osim po snimkama.
Kad ste počeli vjerovati da biste mogli otići do kraja?
- U nedjelju prije turnira trenirao sam s prijateljem Nenadom Zimonjićem i prvi put nakon dvije godine sam osjetio servis. Reket s kojim sam igrao proizvodi poseban zvuk kad dobro udariš lopticu, i čuo sam taj zvuk, čuo je i on i rekao mi da sam dobar. Ali toliko puta sam bio dobar u nedjelju, pa u ponedjeljak ne bi bilo ništa od toga. Recimo, da sam nakon trećeg kola i Rodicka osjetio da sam dobar i da bih mogao otići daleko. Teško je nositi teret tri izgubljena finala, pogotovo kad si u vrhu i svi pitaju o tome.
Jeste li u kontaktu s Patrickom Rafterom, pričate li o finalu?
- Nas dvojica smo uvijek bili dobri, otkad je došao na tour često smo trenirali jer su njegov i moj trener bili prijatelji. Sjećam se da sam se bunio jer je on, osim sjajnog voleja, generalno bio loš, ali mi je bio simpatičan. Vidjelo se da ima nešto posebno i da će kad usavrši ostale udarce i detalje biti odličan. I danas smo dobri, prijatelji, čujemo se, prošle smo godine snimali dokumentarac na terenu, sjedili i pitali se je li moguće da su već 24 godine prošle...
Tko vam je najviše pomogao u teniskom smislu i jeste li imali trenera za mentalnu pripremu?
- Nije tad bilo toga kao danas i mogu reći da mi je žao, da bih volio da sam imao nekoga s kim bih popričao na taj način, da mi da neke odgovore... Tri su trenera koja bih izdvojio, s Vedranom Martićem sam prijatelj od osme godine, s njim sam igrao najbolji tenis. Bob Brett me najviše naučio o sportu i životu, a s Mariom Tudorom, koji me najbolje znao opustiti, napravio sam najbolji rezultat. Na kraju dana čovjek sam sebi najviše pomogne, ali da imaš nekoga tko ti može dati smjernice, uputiti te... Ja sam puno mečeva poklonio, prosuo, čak i tankirao, to je jako loše i ljut sam kad to vidim. To je jedna vrsta slabosti koju ne možeš sam kontrolirati, da mi je netko rekao da se to događa zbog toga i toga, pa da sam to uspio kanalizirati i popraviti, to bi bio uspjeh. Ali zato sad mogu naučiti druge da ne ponavljaju pogreške. Mi smo bili prepušteni sami sebi, pogotovo ja nakon što su otišli Orešar, Prpić, Živojinović... Mogao sam pričati samo sa sobom u ogledalu, danas u svlačionici ima 50 ljudi s ovih prostora, igrači, treneri, fizioterapeuti, kondicijski treneri.... Imaš s kim popričati, otići na večeru...
Koliko vam je Novak Đoković sličan?
- Po temperamentu je jako sličan, sličan je to mentalitet, prostor, jezik... Njega od ostalih na vrhu izdvaja mentalna snaga. Kad biste poredali sto igrača, a da ne znate tko je tko, po tenisu bi svi bili jako slični, ne biste znali tko je prvi, a tko stoti. Ali kad počne meč, kad su važni udarci i poeni, onda se vidi ta razlika. On je ekstrem, genijalac kojega ne možeš ni pokušati razumjeti jer se pogubiš. On je meni rekao na startu suradnje doslovno da ne može raditi s njim tko ne može shvatiti njegova ludila. Ta komunikacija s njim, pogotovo tijekom mečeva, izgleda jako kaotično, ali to je način na koji se on prazni. Ja ga pola od onoga što mi viče na tako velikom terenu ne razumijem, ne čujem ga uopće, ali on se tu prazni. Nije lako popeti se na vrh, a još je teže opstati tako dugo.
Koja je najveća zabluda o njemu?
- Prvo, on je osoba koju ljudi percipiraju prema onom što vide na terenu, a to je pogrešna percepcija, on je veliki zafrkant i osoba koja želi pomoći. Osnovao je tenisku udrugu, fundacije, pomaže svima, nema toga kome nije pomogao. Za svakoga ima vremena i savjet, nekoliko puta sam negodovao jer bi se pola sata prije meča bavio svima uokolo, ali to je on. I onda ljudi kažu vidi ga, dere se... Takav je, dere se, on je osoba koja kaže ono što drugi misle, i onda oni ispadaju bolji, a nisu bolji od njega, samo šute... Sad izlazi taj njegov dokumentarac, jako me zanima kako će to izgledati...
Moraju li sportaši na vrhu biti drugačiji?
- Moraju. Tenis je gladijatorski sport, ne tučemo se, ali to je to, ili ti i li ja, i to po nekoliko sati. Ego mora biti toliko visoko da ga ne vidiš. Svi žele pobijediti, biti najbolji, i zato moraš biti bolji, više raditi, improvizirati, biti drugačiji.
Tko je za vas najveći tenisač u povijesti?
- Novak je za mene jedan od najvećih sportaša u povijesti, a najveći je tenisač, uvjerljivo. Ako uzmemo Federera koji najljepše igra, i koga je lijepo gledati i kad igra loše, pa Nadala koji uvijek daje sve od sebe i kome bih ja povjerio meč kad bi mi život o njemu ovisio... Novak je najkompletniji, on igra najbolji tenis. On je poput morskog psa ili udava, uhvati i samo te davi, nema povratka....
Je li vam iskustvo osvajanja Wimbledona pomoglo u trenucima kad ste ga morali savjetovati?
- Pomoglo mi je da ga razumijem. Ne moram ja njemu govoriti o stvarima koje on zna bolje od mene jer je prošao više, ali nije sve u forehandu i backhandu, neću mu govoriti o nijansama tenisa kad je on tu savršen, ali mogu mu pomoći razgovorom, pričati o stvarima koje će mu skrenuti fokus i pomoći mu da uđe u meč opuštenije.
Koliko je teže biti profesionalni sportaš danas, s društvenim mrežama?
- Moraš imati profile zbog sponzora, ali je jasno da ti to crpi energiju. Ima tu svega, ludila s kojim se morate znati nositi. Meni je veći problem što svatko u svakom trenutku zna gdje si i što radiš, to je malo “scary”, nemaš nimalo privatnosti. Zato ja imam osobe koje se bave mojim profilom, ne radim to sam...
Sviđa li vam se video tehnologija kojom se služe suci?
- Da je u moje vrijeme bilo tehnologije, ja bih osvojio Wimbledon 1998. Bila je jedna lopta u meču protiv Samprasa za 2-0 koja je po meni bila dobra. S druge strane, izgubila se malo komunikacija sa sucima, ono, da ga upitaš malo za obitelj...
Koliko vam znači što ćete odigrati ekshibiciju na Prokurativama 29. kolovoza u 20 sati protiv Borne Ćorića?
Puno, to je poseban ambijent. Tamo sam išao na engleski kao mali, nisam mogao ni zamisliti da bi se tamo mogao igrati tenis. Valjda će mi koljeno izdržati...
Koliko današnja djeca znaju za Gorana Ivaniševića?
- Više me znaju kao Novakova trenera, nego kao igrača. Znaju me roditelji, oni se slikaju sa mnom. Iznenadim se kad me netko dijete prepozna, moj sin ima sedam godina i gleda moje mečeve na YouTubeu, pita zašto sam bacio reket. Bilo bi dobro da gledaju još starije mečeve, recimo Roda Lavera, koji je igrao s drvenim reketom. To je kao da igraš lopatom, ja bih teško pogodio volej s njim, a oni su bili tehnički perfektni.
Puno je novih sportova proizašlo iz tenisa - padel, pickleball... Igrate li neki?
- Padel je zanimljiv, ali moje koljeno nije za padel. U tenisu mogu kontrolirati trčanje, u padelu baš i ne.
Gdje čuvate reket, sako... iz Wimbledona?
- Dobro pitanje, vjerojatno su negdje kod oca, morao bih ih potražiti...
Pogledate li ponekad finale Wimbledona?
- Slabo, više mali pogleda, pa me pita i onda bacim oko. Interesantno je...
Ima li on želju ići vašim stopama?
- Pokušavam ga nagovoriti da ne ide, on igra košarku i nogomet te bih volio da igra košarku koja mi je ekstremno drag sport. Dvojica su u tenisu, pa neka jedan ide u kolektivni sport, bit će mu lakše.
Najstariji kreće na sveučilište?
- Da, bio sam s njim u Americi kad je birao gdje će, i mogu reći da je to fenomenalno iskustvo, imat će fenomenalne uvjete za školovanje i tenis.
Kakav je?
- Imam velika očekivanja od Amerike, smatram da će ga promijeniti. Teniski je dobar, u glavi bi morao biti bolji, morao bi više vjerovati u sebe, nadam se da će ga oni svojim razmišljanjem i pozitivom uspjeti okrenuti. Sve više mladih sa sveučilišta dolazi i radi odlične rezultate, za mladog igrača to je fenomenalno....
S kim biste voljeli odigrati još jedan gem, za neku godišnjicu?
- Sa Samprasom, da vidim bih li ga malo opustio i dobio. Šteta što nisam s njim mogao igrati prije polufinala - finala, bili smo nositelji, visoko rangirani... On bi igrao očajno u početku i rastao, i došao bi na mene u top formi...
24sata © 2026
