Izgleda kako na svijetu ne postoje veći domoljubi od hrvatskih političara. I još misle da narod puši tu njihovu šuplju priču. A mi znamo da je posrijedi bitka za vlastitu stražnjicu
Karamarko se kune u domoljublje. Orešković tvrdi da je baš on na čelu bitke za Hrvatsku. Petrov je zabrinut zbog domovine. Milanović traži izbore što prije jer mu je Hrvatska na prvom mjestu. Kad još tu dodamo razne Tepeše, Vrdoljake, Kosore i Kosorice, Čačiće, Beljake, Pupavce i ostale pajdaše koji ne mogu spavati od silne brige za državu i njene građane, izgleda kako na svijetu ne postoje veći domoljubi od hrvatskih političara. I još misle da narod puši tu njihovu šuplju priču. A mi znamo da je posrijedi samo njihova grčevita bitka za vlastitu stražnjicu. Ali šutimo. Zasad.
Iza svih tih preslagivanja, bjesomučnog lova na ruke saborskih zastupnika, tajnih susreta po hotelima, birtijama i stanovima, te na trenutke degutantnog političkog folklora kojem smo izloženi, stoji samo jedna stvar - njihov osobni interes. Nema tu nikakvog domoljublja, to je u konačnici obično kunoljublje. I gotovo orgazmičko sladostrašće koje proizlazi iz pozicije vlasti i moći. To pokreće i Karamarka, i još uvijek izgubljenog u prijevodu Oreškovića, i samozvanu moralnu vertikalu Petrova, ali i totalno neuspješnog Milanovića i njegovu družinu, kojima bi vlast ni krivima ni dužnima prije vremena mogla pasti u ruke. A gdje je tu narod? Ma, tko šljivi narod. Neka jedu kolače.
Igrokaz, dakle, ide dalje. I sigurno će završiti prijevremenim izborima. Sada ili za koji mjesec. Kraj mandata s tankom većinom i toliko nesuglasica u bračnoj postelji teško će dočekati. I mi ćemo onda opet sudjelovati u igrokazu zaokružujući najmanje loša politička rješenja ili ćemo protestno apstinirati od glasanja. No, političari moraju biti svjesni da će taj pristanak naroda da bespogovorno glumi u njihovoj predstavi završiti. Prije ili kasnije. A samo Bog zna na što je spreman gnjevan narod.
