Islanđani već od 16. godine štede za mirovinu: Što možemo naučiti iz njihovog primjera?
Kod nas mirovina zvuči kao nešto što se rješava sa 60 godina, no u nekim državama o njoj razmišljaju već u tinejdžerskim danima. Što oni rade drugačije i možemo li barem dio toga prekopirati?
Od prve plaće do prve mirovine većinu radnika dijeli najmanje 40 godina. Naravno, malo tko o tome razmišlja kad sjedne prva plaća. Po dobrom starom običaju, red je počastiti ekipu, no treba li barem dio tog slavlja sačuvati i za sebe, odnosno za svoju budućnost? Mladi često misle da je mirovina daleko, ali kad je o štednji riječ, vrijedi jedno pravilo: što prije počneš, to manje moraš razmišljati poslije.
Gdje štednju shvaćaju ozbiljnije?
Naravno da ćemo se u svemu uvijek uspoređivati s bogatijim, zapadnim susjedima, pa tako i u slučaju mirovinske štednje. Što to oni rade da su uspjeli osigurati dobre mirovine za svoje stanovnike? Među top 3 mirovinska sustava u svijetu našli su se Nizozemska, Danska i Island. Ovo je mjerenje rangiralo mirovinske sustave prema adekvatnosti, održivosti i integritetu, a sve tri države bile su na prva tri mjesta i 2024. i 2025. godine.
Posebno je zanimljivo što u tim zemljama velik dio mirovine dolazi iz osobne štednje. Prema analizi organizacije FIAP iz 2024., na Islandu se čak 100% mirovine prosječnog radnika financira individualnom štednjom, taj je udio u Nizozemskoj 61 a u Danskoj 59%. Drugim riječima, stanovnici navedenih država stvarno planiraju dugoročno.
Island je pritom možda najzanimljiviji primjer. Ondje su svi zaposleni obvezni štedjeti za mirovinu već od 16. godine. Zakonski minimum iznosi 12%, a kolektivni ugovori često podižu ukupnu stopu i do 15,5% plaće. Model je jednostavan, radnik redovito odvaja dio plaće, a poslodavac sudjeluje značajnim udjelom. Uz to, Island ima dodatnu opciju dobrovoljne štednje. Ako zaposlenik uplaćuje još od 2 do 4% plaće, poslodavac dodaje dodatna 2%. Praktički kao mala povišica za one koji razmišljaju unaprijed.
Danska je otišla korak dalje pa štednju ne ostavlja isključivo na volju pojedinca. Ako zaposlenik ne štedi dovoljno, sustav uvodi minimalni obvezni doprinos od oko 2% kako bi se spriječilo da mirovina u budućnosti postane neugodno iznenađenje.
Slična je situacija i u Nizozemskoj. Mladi ondje uglavnom ne moraju sami birati fond ni strategiju ulaganja jer je sustav postavljen tako da to radi umjesto njih. Drugim riječima, čak i oni koji su financijski neinformirani ili im se jednostavno ne da razmišljati o mirovini vođeni su sustavom prema optimalnome modelu štednje.
Još jedan zanimljiv model dolazi iz Singapura, gdje mirovinska štednja uključuje i zbrinjavanje drugih važnih životnih područja. Zaposlenici do 55. godine uplaćuju 20% plaće u Central Provident Fund (CPF), a poslodavci dodatnih 17%. Posebno je zanimljivo da se dio te štednje može koristiti i za kupnju nekretnine ili zdravstvo, a ostatak poslije služi kao mirovinski prihod kroz sustav doživotnih isplata.
A kakvo je stanje kod nas?
U Hrvatskoj mirovinski sustav formalno ima sličnu strukturu kao u tri spomenute zemlje, no razlika je u tome što građani često ne koriste sve njegove prednosti. Cijelu situaciju dodatno otežava to što su novac, mirovina i štednja, unatoč silnim edukacijama o financijskoj pismenosti, još tabui.
Mnogi svoj fond nikad nisu ni svjesno odabrali nego su u njega jednostavno raspoređeni. Ne znaju u kojoj se kategoriji nalaze, koliko im uplaćuju te koliko im je fond do sada zaradio, iako se svakog mjeseca iz plaće izdvaja dio novca, odnosno 5% bruto plaće u fond u II. stupu.
Dodatni izazov je taj što ne postoji automatsko prilagođavanje fonda životnoj dobi. Građani sami trebaju provjeriti jesu li u odgovarajućoj kategoriji fonda. Upravo tu nastaje najveći problem jer mladi, koji imaju dug investicijski horizont, često ostaju u konzervativnijoj kategoriji, iako bi im više odgovarali fondovi s višim potencijalom rasta. Zbog toga ostaju zakinuti za dobar dio koji bi im mogao puno značiti u kasnijim godinama.
Mogu li Hrvati biti poput Islanđana?
Sve ove razlike između zemalja zapravo se svode na jednu jednostavnu stvar: koliko rano počnemo razmišljati o budućnosti i koliko aktivno pratimo vlastitu štednju. Kad je riječ o Hrvatskoj, razmišljanje o mirovini javlja se u isto vrijeme kao bol u leđima.
Provjera mirovinskog fonda i kategorije traje samo nekoliko minuta. Preko sustava e-Građani možete dobiti kompletan uvid u to kojem fondu pripadate te je li uopće odgovarajući s obzirom na vašu dob. Za mlađe osobe preporuka je prebaciti se u fond kategorije A, zbog mogućnosti postizanja viših prinosa u dužem roku i bolje sposobnosti podnošenja mogućih kratkoročnih negativnih šokova i utjecaja na prinos fonda, te aktivno pratiti stanje svojih računa.
Nije na odmet ni razmišljati o III. stupu, tj. o dobrovoljnoj štednji, koja donosi državne poticaje. Čak i mali mjesečni iznos tijekom godina može postati ozbiljna suma koja čini razliku kada dođe vrijeme mirovine. Primjerice, za iznos jedne kave na dan (prosječno 2 eura) tijekom godinu dana - odnosno 730 eura - možete dobiti maksimalni državni poticaj od 99,54 eura, što znači da država praktički "doda" svaku sedmu uplaćenu kavu besplatno. Što ranije počnete uplaćivati, to su prinosi veći jer iznos raste eksponencijalno: tko počne s 25 godina, do mirovine može imati i tri puta više od nekoga tko počne s 35 godina, uz isti mjesečni ulog. Odricanje od jedne kave na dan zvuči kao klišej, ali matematika je nepobitna.
Isto tako, u III. stup mogu uplaćivati i poslodavci, što sve više tvrtki koristi kao benefit za zaposlenike. Mehanizam je jednostavan: poslodavac zaposleniku umjesto povećanja bruto plaće za 67 euro mjesečno (odnosno 804 eura godišnje) isti iznos uplaćuje izravno u dobrovoljni mirovinski fond. Budući da se na uplate u III. stup ne obračunavaju doprinosi ni porez na dohodak, neto plaća zaposlenika ostaje ista, ali u fondu ima ukupno izdvojeni i uplaćeni iznos. To je znatno više nego što bi bilo da je taj isti iznos isplaćen kao povećanje bruto plaće. Drugim riječima, zaposlenik na kraju prima isti neto, ali na mirovinskom računu ima više nego da je sam uplaćivao isti iznos iz već oporezovanog dohotka. Upravo zato sve više tvrtki, osobito onih koje se bore za privlačenje i zadržavanje mladih zaposlenika, ovakvu vrstu benefita uvrštava u svoju ponudu.
Hrvatska ne može preko noći postati Island, ali ima sve uvjete za to. Malim koracima i kvalitetnim informiranjem možemo napraviti značajnu razliku. Zato je važno što više razgovarati o ovoj temi, i to od najranije dobi. Upravo zato su AZ mirovinski fondovi pitali one najmlađe kako oni vide koncept štednje i mirovine, a što su rekli, možete pogledati u videu.
U tim najranijim godinama, kad sve upijamo kao spužva, važno je da postanemo svjesni o štednji za “stare dane”. Iako su djeca opisala umirovljenike kao one koji “ništa ne rade” i piju kavu, taj period donosi svoje financijske poteškoće ako ne razmišljamo na vrijeme. Zato ulaganje u mirovinu ne smije početi pri kraju karijere nego od prve plaće. U tom su smislu AZ mirovinski fondovi pokrenuli projekt “Mala škola za veće mirovine – Mirovine iz dječje perspektive“, kojim nastoje educirati građane o ovoj temi, na način koji i djeca mogu razumjeti. Više možete doznati na linku.
