Kao klinac je provodio ljeta na Opatovini s ujakom Zlatkom Vitezom, trčkarajući oko glumačkih velikana pa kad je shvatio da je snimanje filmova trošenje vremena i zdravlja prešaltao se, kaže, na Histrione
POZIRAO KAO DAVID LYNCH
Ivan-Goran Vitez o odrastanju s Histrionima, Šovi, režiji: Kod nas je snimati uzaludan posao
Čitanje članka:
12
min
Nismo mogli dobiti boljeg "hrvatskog Davida Lyncha" niti smo znali koliko je utjecao na redatelja, glumca i scenarista Ivan-Gorana Viteza. "Zbog treće sezone 'Twin Peaksa' dizao sam se rano da bih prije posla gledao što je pripremio. Ostao je svoj do kraja. Velikan. Iznenadili ste me odabirom, ne bih ni sam bolje izabrao", rekao nam je na snimanju. Slažemo se. Pogodili smo u sridu.
Ljeto na Histrionima traje do rujna. Igraju "Muke po Iveku". Zagrebački vozač Ubera Ivan Kovač vodi dvostruki život. Zadovoljni posjećenošću?
Iznimno zadovoljni posjećenošću! 'Muke po Iveku' su tekst gospodina Nine Škrabea, što je i njemu mali jubilej jer je ovo dvadeseti put da Glumačka družina Histrion postavlja njegov tekst. 'Muke po Iveku' su i prije 13 godina igrale na Opatovini, ali ova verzija je dodatno aktualizirana i osvježena mladom glumačkom ekipom koja ne prestaje iz večeri u večer oduševljavati brojnu publiku.
Ovog puta u postavi, kao što ste rekli, mahom mlada ekipa. Neki i debitiraju na Opatovini. Kako birate glumce? Je li vam draže raditi s ekipom koju znate ili s novim licima?
Irena Tereza Prpić, Kristijan Petelin, Dean Krivačić i Jan Kovačić su ovogodišnji histrionski debitanti, a prvi put na Opatovini nastupa i Andrej Kopčok u glavnoj ulozi uberovca Iveka, s tim da se Andrej u Histrionima dokazao još zimus u komediji 'Oko jedne hiže'. Vini Jurčić i Nancy Abdel Sakhi, preostale članice ovogodišnjeg opatovinskog ansambla, imaju već iskustvo igranja na Opatovini, mada svaka večer Opatovine je novo iskustvo teško usporedivo i s kojim drugim. Kroz Histrione se tijekom ovih 50 godina postojanja profilirala gomila dotad široj javnosti nepoznatih mladih glumaca, ali isto su tako nastupali i brojni već etablirani glumci i, da se sad poslužim najizlizanijom frazetinom iz hrvatskoga sportskog vokabulara - najbolje je kad se dogodi spoj mladosti i iskustva!
Bili ste i na ljetnoj turneji po Jadranu. Kako je to prošlo?
Prekrasno, kao i uvijek. Dakle, kad je Zlatko Vitez prije 50 godina osnovao Glumačku družinu Histrion, krenuo je s projektom Plovećega kazališta, čija je ideja bila upoznati i najmanja mjesta na Jadranu s čarolijom kazališta. I skoro je pa nevjerojatno da Ploveće kazalište Histrion opstaje već pola stoljeća i da je ljudima, uz sav turistički i medijski sadržaj koji je u međuvremenu nastao, i dalje događaj gostovanje glumačke družine. Ove smo godine s predstavom 'Čovječe, ne ljubi se' dva tjedna plovili srednjim Jadranom, i to ne turističkim središtima nego mjestima poput Žirja, Kaprija, Malog Drvenika, Zlarina, Božave, Velog Iža i svuda bili dočekani s oduševljenjem.
Što je u planu nakon ljeta?
Prvo ćemo u rujnu malo do Beča sa spomenutom komedijom 'Čovječe, ne ljubi se', a u studenom su nam u Histrionskom domu tradicionalno, već 14. put, Bobijevi dani smijeha, festival komedija na kojem nam sa svojim komedijama gostuje mnogo teatara i kazališnih grupa iz cijele Hrvatske i susjednih država.
Prije dvije godine na scenu ste postavili "Gostioničarku Mirandolinu" Carla Goldonija, a ideja je došla od vašeg ujaka Zlatka Viteza. Ne može on bez kazališta?
Zlatko je jedinstvena osoba u hrvatskom kazalištu i dobro je za kazalište što još ima volju biti uključen. I šteta je što se iskustvo koje ima u kazališnim krugovima ne koristi više. No u Histrionu je još maksimalno angažiran i dobro je da je tako jer uz svoje ogromno znanje ima i nepogrešiv osjećaj za publiku, što već gotovo šest desetljeća neprekidno iznova dokazuje.
Kako birate tekstove za predstave? Što vam je bitno? Birate li ga "srcem" ili "glavom"?
Trudimo se da tekstovi koje postavljamo budu što aktualniji, a istodobno i svevremenski. Zagrebačko histrionsko ljeto na Opatovini je najbolji primjer toga - konkretno Goldonijeve komedije koje su nam na repertoaru bile prethodne dvije godine lokalizirali smo i preselili u današnjicu, čime one nisu ništa izgubile, a današnjoj su publici učinjene pristupačnijima. A prisjetit ćete se da se na Opatovini moglo gledati i, npr., kajkaviziranog Shakespearea, čime su velikani svjetske drame preseljeni u hrvatski kontekst, a hrvatski jezik stavljaju u kontekst svjetske književnosti i drame.
Jeste li ikad morali "spašavati" predstavu u zadnji čas?
Dosad ne, ali posljednji film koji sam radio, 'Dopunsku nastavu', morali smo izvlačiti kad nas je usred snimanja zauvijek napustio Ivo Gregurević, snimivši tek polovicu od svojih predviđenih snimajućih dana. Nadam se da mi se takav stres neće više nikad ponoviti.
U čemu se vaša redateljska filozofija razlikuje od ujakove?
Pa, zapravo, obojica se držimo maksime da publiku treba zabaviti, a pritom nečemu i poučiti, držeći se što viših izvedbenih standarda. Generacijski su nam preokupacije ponešto drukčije, ali opet ne baš previše. U biti, ja nemam nikakvih problema funkcionirati s ljudima koji znaju svoj posao, što Zlatko definitivno zna, i rado ću poslušati savjet, a i zapovijed nekog tko je autoritet s pokrićem.
Kažu da Vitezovi vole humor - kakav humor vi preferirate na sceni?
Meni je uvijek drag humor koji pomiče granice i tjera na malo pokretanja vijuga, koji nije nužno HA-HA-HA humor, koliko he-he-he. A najbolja je varijanta kad nakon nekoliko he-he-he uslijedi jedan gromoglasni HA-HA-HA. Humor uvijek podrazumijeva neku vrstu iznenađenja, a što je god to iznenađenje slojevitije i neočekivanije, humor je bolji.
Ove godine slavite i jubilarku. Četrdeset godina Histrionskog ljeta. Koja je tajna uspjeha ovog, kako neki nazivaju, pučkog teatra? Koliko ljudi prodefilira tijekom jednog ljeta?
Ovisno o vremenskim uvjetima, ali na Opatovinu tijekom ljeta zna doći i do 20.000 posjetitelja. Tajna uspjeha - uz popunjavanje nečeg zaista oskudnog, a to je zagrebačka kulturna ponuda ljeti - je u svijesti ljudi građenoj prethodnih 40 godina na Opatovini, a cijelih 50 godina postojanja Histriona, da je histrionska predstava garant dobro provedene večeri. Da će ono što su vidjeli na Opatovini, moći još danima prepričavati jedni drugima i samim time širiti dobar glas o predstavi, koji će opet privući novu publiku.
Što kažete na te opaske da je to pučki teatar?
Pa Glumačka družina Histrion se diči tom klasifikacijom! S tim da je ljudima, nadam se, jasno da je taj 'pučki teatar' tijekom pola stoljeća svog postojanja uključivao i Krležu, i Shakespearea, i Feydeaua, i Zagorku, i Kishona, i Goldonija, i Brezovačkog, i ne znam koga sve ne te da je osnovna ideja 'pučkoga kazališta' u izvedbi Glumačke družine Histrion bila približiti ljubav puka prema kvalitetnom kazalištu.
Volite li publiku koja reagira burno ili onu koja šuti i upija?
Za kazalište je definitivno bolje kad publika reagira burno jer se samo na taj način događa izmjena energije između publike i izvođača, neophodna kako bi kazališni događaj funkcionirao. Svojedobno sam u New Yorku bio na snimanju dva televizijska 'Late Night' programa, što je iskustvo usporedivo s kazališnim jer se odvija pred publikom. I tamo vas prije snimanja vrlo jasno upozore da ako vam je nešto smiješno, da se ne smijuljite, nego da se nasmijete punim plućima jer smijeh je taj koji sve pokreće. A to se ne odnosi samo na smijeh nego i na bilo koju vrstu emocije ili reakcije koji vam kazališna izvedba želi probuditi.
Sjećate li se vašega prvog Histrionskog ljeta? Već s pet godina ste navodno na sceni bili s Fabijanom Šovagovićem? Pamtite neke anegdote dok ste trčkarali oko naših velikana? Što vam se urezalo u pamćenje?
Ja se toga baš i ne sjećam, ali Zlatko mi priča da sam petogodišnji ja Fabijanu Šovagoviću tijekom predstave znao davati uputstva kad bih primijetio da je zglajzao mimo dogovorenog teksta ili mizanscena. Ono što pamtim je taj nekakav kreativni entuzijazam koji je vladao histrionskim ljetima i koji mi se kao djetetu očito zavukao pod kožu toliko duboko da sam mu se i sam odlučio posvetiti, mada sam se tijekom godina previše puta osvjedočio koliko zapravo problema i muke ta potreba za kreativnim izražavanjem vuče sa sobom.
Na kojoj predstavi ste prvi put pomislili: "Da, želim ovo raditi cijeli život"?
Ne postoji taj jedan trenutak, mislim da je u pitanju cjelokupno iskustvo koje sa sobom nose kreativni proces i konačni rezultat, a koju sam, zahvaljujući Zlatku, imao tu sreću osjetiti kroz cijelo djetinjstvo glumeći u histrionskim predstavama, a nakon toga i filmovima i TV serijama.
Ima li u našem kazalištu dovoljno hrabrosti za teme koje "peku"? Je li kazalište danas hrabrije nego prije?
Ma ima, hrabrosti uvijek ima. Koliko god se ovaj naš posao na van možda činio kao 'crvenotepihaški', zapravo je riječ o rudarenju kroz samog sebe i sustav koji baš i ne razumije zašto bi se išta ulagalo u kulturu kad se može ulagati u robo-taksije i umjetnu inteligenciju, da spomenem samo najaktualniju inačicu Potemkinovih sela. Da bi se itko ovim našim poslom uopće bavio, iz sebe mora izvući pozamašnu količinu hrabrosti kako bi uspio na dnevnom se planu nositi sa svim teškoćama s kojima će se neumitno suočavati.
Koliko vam je ujak Zlatko Vitez bio učitelj, a koliko samo član obitelji?
Ma o Zlatku Vitezu možete čuti da je 'vaki ili 'naki, ali Zlatko je čovjek koji je doslovno ni iz čega kroz Glumačku družinu Histrion uspio stvoriti trajnu vrijednost, što zbilja ne znam kome je još u ovoj našoj profesiji u toj mjeri pošlo za rukom i mislim da bi životni put i posvećenost Zlatka Viteza kazalištu morali biti inspiracija svima koji se ovim poslom želimo baviti.
Podsjećate jako na ujaka, koji nikad nije imao dlake na jeziku i nije se plašio iskazati svoj stav. Čini mi se po intervjuima da ste i vi prilično iskreni i bez dlake na jeziku?
Pa, koliko se ja razumijem u anatomiju, dlakama i nije mjesto na jeziku, kaj ne? Mislim da sam dovoljno dlakav po drugim dijelovima tijela, di ću još i po jeziku???
Kad se prezivate Vitez, očekuju li ljudi odmah kazališni pedigre? Jeste li zbog prezimena imali "problema"?
Zbilja se trudim ne opterećivati time. Mislim da sam kroz svoj autorski opus pokazao vrlo prepoznatljiv autorski stil i volio bih da me se prosuđuje po tome. Ako neki to nisu u stanju, što im ja mogu, onda ionako bilo što što kažem, neće promijeniti njihov stav, pa zašto trošiti energiju koja se može i korisnije upotrijebiti.
Prije desetak dana napustila nas je Gabi Novak, dva mjeseca prije otišao je Matija, a Arsena nema deset godina. Na Opatovini vaš ujak se umirovio kabareom "Arsen+Vitez" posvećenome maestru. Bili su kumovi... Pamtite li druženja s legendarnim Dedićima?
Bio sam jako mali kad se većina tih druženja odvijala. Pamtim samo da, kad god bih se zatekao u Arsenovu društvu, uvijek je imao nešto zanimljivo i duhovito za ispričati, i to na svoj vrlo karakterističan način, i da mi je kao osoba bio vrlo drag i pristupačan.
Kako to da ste se nakon režiranja dugometražnih igranih filmova "prebacili" na kazalište?
To se dogodilo nekako spontano jer baš u trenutku kad je postalo potpuno razvidno da hrvatska kinematografija planski odbija bilo kakvu vrstu smislenog progresa, Zlatku je baš trebalo priskočiti i pružiti podršku u Histrionu, pa sam se vrlo jednostavno prešaltao.
Još stojite pri tvrdnji da vas filmovi više ne zanimaju niti privlače i da niste sigurni hoćete li više ikad snimati. Vrlo fatalna odluka?
Ne, mene filmovi i dalje zanimaju i privlače, ali sam prilično siguran da ih više neću snimati jer je to u Hrvatskoj krajnje uzaludan posao, trošenje vremena i zdravlja. Odluka uopće nije fatalna - fatalno bi bilo nastaviti se baviti filmom u hrvatskim uvjetima, koje sam čak kroz predsjednički angažman u Hrvatskom društvu filmskih djelatnika pokušao popraviti 'iznutra', ali bezuspješno jer u čelnim tijelima, a pritom mislim na HAVC i Ministarstvo kulture i medija, nema nikakvog sluha za smislena rješenja, nego samo za održavanjem vječnog 'statusa quo', što je u svijetu stalnih promjena zapravo vožnja u rikverc.
Kad su kritike oštre, koje je vaše prvo pravilo preživljavanja?
Najoštrija kritika onoga što napravim uvijek i bez iznimke dolazi od mene samog. Ja vrlo dobro znam što sam želio postići i koliko sam u tome uspio i bez zadrške sam iskren prema samom sebi. Tako da nakon onog što kažem samom sebi, nijedna kritika ne može biti ni približno toliko oštra.
Režija vam nije bila prvi izbor nego kroatistika? Je li vam danas žao što nije bilo obrnuto?
Pa, ne, išao jesam na prijamni iz kroatistike, ali ne iz nekog izbora, koliko iz inercije. Meni su zapravo u neku ruku draži prirodni predmeti od društvenih, tako da ako mi je i do čega žao, žao mi je što se nisam više posvetio matematici, kemiji i fizici. Ali ne mogu reći da mi je nešto previše žao. Da sam krenuo u tom smjeru, vjerojatno bih više žalio što nisam krenuo u ovom kojim jesam.
A da nije uspjela ni režija? Jeste li imali plan C?
Meni je plan C uvijek otvoren jer tu kod nas ne postoji kategorija 'uspjeti u režiji'. Svaki novi projekt je kretanje od nule, niti eventualne dobre stvari koje čovjek napravi ne računaju mu se kao plus, a niti loše kao minus, ako je strateški mudro pozicioniran. Tako da je jedan kofer uvijek napola spakiran i spreman za poć'. Ja imam jednu (da jednu!) karakternu falingu, a ta je da tamo gdje se ne osjećam dobrodošao, ne želim nikog opterećivati svojim prisustvom. A prilično dobro 'čitam sobu' i jasno mi je kad me se neće.
Zbog specifičnog humora poznati ste kao "enfant terrible" hrvatskog filma. Laska li vam to ili?
Evo vam jedne ekskluzive - nitko nije poznat kao 'enfant terrible' hrvatskog filma. Nitko ne prolazi ulicom a da njegove kolege u obližnjem kafiću ispijaju petu pivu i komentiraju: 'Vidi ko prolazi, enfant terrible!. To su egotripaška tituliranja koja određeni tipovi osobnosti dodjeljuju sami sebi. Tako da mi ta titula nema što laskati jer ne postoji. Osim toga, di ću ja s 50 godina biti enfant terrible, to bi značilo da je životni vijek filmskog profesionalca nekih 150 godina!?
Već ste s diplomskim filmom "Pomor tuljana" imali problema. Akademija ga je smatrala etički dvojbenim zbog nasilnih scena. Kako danas gledate na to?
Praf za praf, nekako mi je životni moto gledati u budućnost, a ne baš u prošlost. To je u tom trenutku bilo tako. I danas smatram da je 'Pomor tuljana' vrlo solidan film, tadašnji profesori, sve odreda vrsni filmski autori, nisu mislili tako i život je nastavio teći svojim tokom. Da su se kvantne fluktuacije posložile drukčije, možda bih krenuo nekim drugim, ali nisu i tu smo gdje jesmo.
Kontroverze je izazvao i srednjometražni film "Posljednja pričest", u kojem svećenika pedofila na drugi svijet šalje žrtvin otac. No struka ga je odobrila. Film je nagrađen na Zagrebačkom filmskom festivalu. Što na to kažete?
Izvrsna odluka žirija Zagrebačkog filmskog festivala te daleke, čini mi se, 2005. godine!
Radili ste na serijama "Bitange i princeze", "Zakon"... Snimili ste filmove kao što su "Šuma summarum", "Narodni heroj Ljiljan Vidić", "Dopunska nastava"... Domaća publika vapi za hrvatskim filmovima. Kakva je naša budućnost? Koliko je novca potrebno da se snimi jedan pošteni film? Što je potrebno za jedan kinohit?
Nije točno da hrvatska publika vapi za hrvatskim filmovima. Hrvatska publika eventualno vapi vapiti za hrvatskim filmovima. U prethodnih, reći ću, 25 godina bilo je mnoštvo izvrsnih hrvatskih filmova koje je hrvatska kinopublika potpuno izignorirala. Posljedica je to i stanja u hrvatskom audio-vizualnom establishmentu, koji se onda preslikava na publiku, ali ima tu još mnoštva društvenih čimbenika koji su doveli do tog stava domaće publike prema hrvatskom filmu, na koje sam, kao što rekoh, vrlo aktivno upozoravao kao predsjednik HDFD-a, ali ne možete vi (ili bar ne mogu ja) natjerati da čuje netko kome je odlično baš ovako kako je. A napomenut ću i da sam prije koju godinu napravio kabaret 'Mala zemlja za veliko platno' u kojem sam vrlo precizno raščlanio situaciju u hrvatskoj kinematografiji, pa koga je tematika zanimala, mogao je doći pogledati.
Koji ste zadnji hrvatski film pogledali da vas je oduševio?
Dok sam još pratio, prilično me ugodno iznenadio 'Illyricum', vrlo zanimljiv i hrabar pokušaj ilirskog vesterna, kao nešto što ne samo da je nastalo potpuno izvan svake matrice hrvatske kinematografije nego je pritom i vrlo vješto izvedeno. Ali, kažem, prestao sam analitički pratiti hrvatski film prije koju godinu.
Kći je od iduće školske godine srednjoškolka. Hoće li vašim filmsko-kazališnim stopama?
Sačuvaj bože! Mislim da sam joj prilično uspješno uspio ogaditi sve mehanizme i kanale kojima nastaje umjetnost u Hrvata i uvjeriti da potrebu za kreativnošću može puno uspješnije kanalizirati kroz neka druga polja. Ali budemo vidjeli, kad joj prođe nježno formativno razdoblje, možda se i predomisli. Nadam se da neće.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
