Kad jaganjci utihnu: U vrijeme najvećeg iskušenja, mudro šute

Đuro Glogoški i Josip Klemm digli su čuveni šator u Savskoj tražeći smjenu dvoje ljudi u Ministarstvu branitelja koje su smatrali nedostojnima funkcije. Šator je trajao 555 dana! Nadbiskup Bozanić prije točno dvadeset godina zagrmio je o “grijehu struktura”, Željka Markić organizirala je referendum zbog definicije braka, dok Ladislav Ilčić trajno diže dreku zbog izdaje kršćanskih zasada...

No sad, kad je Hrvatska u najvećem iskušenju nakon rata, kada su zaista nacionalni interesi u pitanju, svi oni su naglo zašutjeli. Bilo bi razumno očekivati da u ovakvoj situaciji oživi stara uzrečica “sve glave na kup” i da svi daju doprinos rješavanju problema. On je velik i sistemski. Bez osobitih problema mogli bismo, recimo, ponoviti i novim sadržajima nadopuniti staru Bozanićevu formulaciju o “grijehu struktura” jer je Agrokor nastao na temelju istočnog, sistemskog grijeha naše privatizacije i pretvorbe. Neke su politike, i neki političari, nekritički, bez prave procjene rizika, davali Todoriću velika poduzeća, a neki drugi žmirili na sve. Neka od tih poduzeća bila su vrijedna, a neka bezvrijedna pa ih je Todorić spasio, no svima je jasno da takva koncentracija vlasništva u jednim rukama znači ne samo praktični monopol, nego omogućuje i elegantno strano preuzimanje hrvatskoga gospodarstva. Uzmu li Rusi Jamnicu, Ledo i Konzum, što nam ostaje? Banke su već strane. Ina je već strana. Što ako ode i Konzum? Kakvi će biti plasmani hrvatskih proizvoda na policama tog lanca koji će, prema svemu što dosad znamo, biti prepolovljen?

Sustav zakonite pljačke

Tko je omogućio velike emisije mjenica bez pokrića? Onaj tko je to učinio prvi, i svi oni koji su ga slijedili, omogućili su Todoriću neviđen način kreditiranja, a malim poduzetnicima “reket” u režiji tzv. pravne države. Oni su, pojasnimo onima koji nisu upućeni, Agrokoru plasirali robu, a zauzvrat dobili mjenicu naplativu, u krajnjem slučaju, za godinu dana. PDV na tu robu su, međutim, morali platiti unaprijed. Kako nisu imali novca ni vremena za bacanje, oni bi tu mjenicu dali faktoring kući, ali za 80 ili 90 posto njezine vrijednosti - pa bi novac dobili odmah. No PDV su plaćali kao da je mjenica naplaćena u punom iznosu. Sad su pak došli u opasnost da mjenice koje nisu naplaćene moraju sami i platiti. Dali su robu, nisu dobili novac, a sad moraju platiti tu svoju nenaplaćenu robu, za koju su državi unaprijed platili porez - očekujući od države da provodi zakone. Tko je tolerirao takav sustav pljačke? Je li to kršćanski, je li domoljubno?

Naš trust mozgova - koji uvijek vidi svakovrsne ugroze i pogibelji - od chemtrailsa do komunista, Jugoslavena i drugih sablasti prošlog stoljeća, pa zbog njih diže dreku u boljem ili šatore u gorem slučaju - sad napadno šuti, iako je posve očito da je ovaj put, kako oni papagajski ponavljaju, Hrvatska doista ugrožena. Propadne li Belje, ode i Baranja u Njemačku. Propadne li Agrolaguna, koliko će Istrijana potegnuti put sjevera? No nije sve u gospodarsko-demografskm posljedicama u užem smislu riječi. Hrvatska prije svega pati od nepravde, od nemorala, od nepoštovanja propisa, od dogovorne, ortačke privrede, od “ja tebi, ti meni” sindroma, od IMT (imal mene tute) pravila, od opće erozije morala.

Državu financiraš porezima kako bi ti osigurala nesmetan rad, poštovanje zakona i fair play, a ona ti uzvraća toleriranjem golemih emisija mjenica bez pokrića.

Nastavak hrvatske šutnje

To su razlozi zbog kojih naši ljudi odlaze van, ali ovih dana nećemo čuti ni glasa od Kaptola, udruge U ime obitelji, Hrasta, braniteljskih udruga. Zašto sva ta šutnja? Zašto ne glasovi vapijućih u pustinji, zašto ne osude, zašto ne analize, zašto ne šator? Pa odgovor je vrlo jasan: zato što su na vlasti naši. Da se ova situacija dogodila bilo kojoj lijevoj vladi, buka bi bila nesnosna. Kriza Agrokora može biti prilika. Ako se jedan neodrživo, pogibeljno velik sustav demontira i rastavi na manje, održive dijelove, to će biti dobro. “Politička ekonomija” mogla bi upozoriti na razloge kako je do krize došlo da se ne bi ponovila. Ai najvažnije će biti analizirati šutnje koje su olakšale nesmetan porođaj svih naših muka. Ali one i dalje traju. Je li “hrvatska šutnja” trajno agregatno stanje? Nadajmo se da nije.