Kad se želiš sakriti, osnuj vijeće. Jučer za ZDS, a danas za otpad

Davno je Winston Churchill konstatirao da je "povjerenstvo skupina ljudi koji pojedinačno ne mogu učiniti ništa, a kolektivno odlučuju da se ništa ne može učiniti".

A ima i druga, za naše prilike također vrlo primjenjiva izjava: "Ako želiš odgoditi donošenje neke odluke, osnuj povjerenstvo".

Obje maksime Andrej Plenković iskoristio je kad god mu je neka politička nevolja zakucala pred vratima Banskih dvora.

Prije skoro deset godina, praktički na početku prvog mandata, osnovao je famozno Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima kako bi riješio problem ustaškog pozdrava "Za dom spremni". Pa je vijeće sastavljeno od 18 članova, na čelu s akademikom Zvonkom Kusićem, legitimiralo notorne "dvostruke konotacije" tog pozdrava koji je otvorio vrata ustašizaciji Hrvatske.

I koji je tijekom godina dobio "višestruke konotacije": glazbene, navijačke, političke...

No još važnije od toga, vijeće je skinulo s Plenkovićeve grbače politički teret jasnog određivanja prema ustaškom značenju pozdrava na braniteljskom grbu.

Spasonosni savjet

A sad, kad se trebao suočiti s gospićkim otrovnim i ilegalnim otpadom, kao i sličnim odlagalištima u ostatku Hrvatske, zajedno s koruptivnim i kriminalnim elementima državnog sustava, Plenković je osnovao Znanstveni savjet Vlade za sanaciju otpada u Gospiću na čelu sa zagrebačkim rektorom Stjepanom Lakušićem i njegovim zamjenikom Krunoslavom Capakom.

Savjet ima pet članova i jučer je na zatvorenom sastanku donio nekoliko prijedloga sanacije.

Svrha je ponovno ispunjena: Plenković je osnovao znanstveno (ili "kvazi znanstveno", kako to tvrdi oporba) tijelo koje bi iskoristio kao paravan za zaštitu od političkih, stručnih, medijskih i nadasve građanskih pritisaka.

Bježi od odgovornosti

Pobjegao je od jasnog određivanja prema pozdravu "Za dom spremni" i prepustio znanstvenom vijeću da potvrdi njegove famozne "dvostruke konotacije" na koje se može slobodno pozvati, a da ga nitko pritom ne optuži za iznošenje vlastitog stava.

A sada je pobjegao od političke odgovornosti za Gospić i prepustio znanstvenom vijeću da predloži rješenja koja će njegova Vlada prihvatiti (ili neće), koja će biti primjenjiva (ili neće), koja će biti spasonosna (ili neće), dok će istodobno kanalizirati frustraciju i nezadovoljstvo predloženim rješenjima s njegove Vlade na grupu stručnjaka s hrvatskih fakulteta.

Oni će snositi odgovornost.

Plenković je, kao stari majstor izvlačenja iz političkih kriza, rutinski podijelio svu odgovornost. 

A politika? A sustav?

Kaznenu je prebacio na aktere u procesu uvoza, navažanja i skladištenja otpada, a političku je prebacio na znanstveni savjet kako ga nitko ne bi pitao zašto u zemlji u kojoj je HDZ dograbio i uzurpirao sve institucije vladajuća stranka ne može iznjedriti rješenje za Gospić.

HDZ se postavlja kao ultimativni arbitar i mjerilo stvari u svim aspektima društva, gazi Ustav, ruši norme, nameće samovolju, dijeli lekcije, preuzima zasluge, osim kad se Plenković mora uhvatiti u koštac s dva najveća politička problema u posljednjih deset godina: ustaštvom i otpadom.

I to nakon što je autoritativno poručivao da gospićki otpad ne predstavlja nikakav problem, već je to posljedica "histeriziranja oporbe" koja "diže paniku" i "plaši građane".

"Pitajte savjet"

Plenković svoju odluku, a time i fokus kritike, prebacuje na nekakva povjerenstva. Kad ga sutra budu rešetali pitanjima o metodama sanacije odlagališta otpada, premijer će se lakonski pozvati na odluku grupe stručnjaka iz savjeta.

U idealnom svijetu, ovakvo ponašanje vladajućih možda bi bilo pohvalno, kad bi Plenković i HDZ inače na takav način upravljali sustavom i vodili državu. Kad bi tražili tuđa mišljenja, usvajali različite stavove, uvažavali stručnost, pravili kompromise, slušali savjete.

Ali nakon što je prvo sasuo paljbu na oporbu, njegovi trabanti defamirali prosvjednike, a ministri se iz krivaca pretvorili u spasitelje, Plenković je osnovao savjet - umjesto kriznog stožera  - koji bi trebao odraditi njegov posao.

Točnije, koji bi mu trebao dati političko zaleđe.

No svejedno, između kriminalnih aktivnosti kod uvoza otpada i stručnih prijedloga za sanaciju otpada zjapi ogromna crna rupa političke odgovornosti, sustava, zakona, institucija, ministara, državnih inspektora, carinika, lokalnih šerifa koji su omogućili da se to dogodi Gospiću, ali i desetinama drugih mjesta i gradova.

I to je rupa koju nikakav savjet ni povjerenstvo ni vijeće ne mogu pokriti.