Smjena Crnoje bila je najveći test za Tihomira Oreškovića. Na njemu je morao pokazati je li premijer i lider ili je samo ukras na čelu Vlade bez ikakva utjecaja.
11 sati vijećanja o Crnoji: Pa koliko će im trebati za reforme
Tihomiru Oreškoviću trebala su samo tri sata da se prihvati dužnosti predsjednika Vlade.
A onda mu kao predsjedniku Vlade treba čak 24 sata da donese službenu odluku o smjeni ministra branitelja Mije Crnoje.
Ne samo da bi njegova firma, na koju se tako često poziva i krivo je poistovjećuje s vođenjem države, propala da je tako dugo sastančio i donosio odluke, nego se s pravom valja zapitati kojim će tempom njegova Vlada provoditi reforme, ako im toliko treba da smijene jednog običnog ministra.
Jer, koliko god Mijo Crnoja bio test za Tomislava Karamarka, s obzirom da preko njega on spašava svoju glavu u HDZ-u i javnosti, koliko god on bio test za Božu Petrova koji je Crnoju pustio u Vladu, a sada kao moralni i etički korektiv mora zadržati vjerodostojnost i ukloniti kompromitiranog ministra, ovo je ipak najveći test za premijera.
Premijer je lider. Ili bi barem trebao biti.
I na ovom slučaju potvrđuje se snaga Tihomira Oreškovića. Ili utvrđuje slabost.
Postaje premijer
Orešković se ne potvrđuje samo kao premijer u ovako izvanrednoj situaciji kao što je smjena ministra kojemu afere, potkrijepljene dokumentima i podebljane skandaloznim izjavama, cure kao iz kabla.
Potvrđuje se kao premijer koji će sutra donositi proračun. Kao premijer koji će voditi državu, donositi odluke, vjerojatno sutra smjenjivati druge ministre.
Kao premijer koji će provoditi reforme.
Koliko će provoditi reforme?
Pa ako su mu za smjenu jednog tako evidentno kompromitiranog ministra, pa makar on bio ministar branitelja (i šatoraša), trebala čak 24 sata, kojim tempom će onda provoditi svoje najave iz saborske prezentacije, balansirati budžet, dizati kreditni rejting, vraćati dugove?
Hoće li svaki puta zasjesti s Karamarkom i Petrovom do dugo u noć kako bi usuglasili neki zakon, donijeli neku odluku, predložili neku reformu? Hoće li žicati njihove glasove u Saboru i strepiti prilikom svakog glasanja u parlamentu?
Po samom dolasku na Pantovčak po mandat, tadašnji mandatar je poručio kako jedva čeka da što prije počne raditi. Da što prije krene u reforme.
Žuri polako
Pa je onda mjesec dana čekao na ministre. Pa je u zadnji čas trčao po produžetak mandata. Pa je na brzaka u Vladu primio ovakve ministre. Pa je deset sati vijećao u Vladi oko smjene tragikomičnog ministra.
Je li to tempo kojim će raditi Orešković?
Ako jest, onda nam kao takav doista ne treba.
Jer, već na ovom primjeru se vidi zbog čega premijer mora biti ujedno i vođa vladajuće koalicije, makar to bio Karamarko, ili bi premijer morao biti onaj tko tu koaliciju drži na vlasti, recimo Petrov. Tada premijer ne bi statirao na plenumskim raspravama, natezanjima, odmjeravanjima snaga, prijetnjama i trgovanjima za preživljavanje.
Što god Orešković sinoć činio - čekao odobrenje Karamarka za smjenu Crnoje, nagovarao Karamarka da smijeni Crnoju ili čekao da se Karamarko i Petrov razračunaju oko Crnoje - pokazao je da on nije taj koji drži ključeve Banskih dvora.
On samo pridržava vrata.
Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku