Domoljubni Hrvati izumili su pojam "hrvatske šutnje" kako bi optužili sve loše Hrvate da se ne protive vlasti i ne štite hrvatske interese. A danas, ti domoljubni Hrvati na čelu s predsjednicom države šute o Agrokoru
"Hrvatska šutnja" ima čak i svoju stranicu na Wikipediji.
Na njoj se tumači kako je to izraz koji se odnosi na "potiskivanje nacionalnog identiteta" poslije 1948. i 1971. godine kada su "u komunizmu mnogi s lakoćom bili obilježeni kao neprijatelji naroda", a izraz se također koristi za "službeni stav SKH za vrijeme razdoblja antibirokratske revolucije od 1987. do 1989."
"Općenito", navodi hrvatski intonirana Wikipedia, "hrvatska šutnja je steretipični izraz koji se koristi za Hrvate ili stanovnike Hrvatske koji su neskloni da kritiziraju ili se suprotstavljaju vlasti, iako ona tuđinska, tiranska, koruptirana, nesposobna ili radi na njihovu štetu".
I eto, baš jučer se povela rasprava tko je sve šutio u Agrokoru.
"Danas pričati da se nije znalo što se događa oko koncerna Agrokor... Tko u to vjeruje", poručio je guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić na Novoj TV. "Ta kolektivna amnezije je vrlo zanimljiva".
On kaže da je HNB 2012. zaustavio skriveno kreditiranje Agrokora, ali da "nije smio iznositi podatke o određenim bankama ni poduzećima, jer je to zaštićeno supervizorskom tajnom".
"Pa tko nije znao?"
"Agrokor, dobavljači, banke, faktorinzi... Tko nije znao?", kaže Vujčić. Pita ga Mislav Bago: "Pa i vi ste onda znali". "Pa naravno", veli Vujčić, "jer smo radili svoj posao".
A tko ga sve onda nije radio dok je problem u tišini bujao?
Iste večeri na HTV-u se ukazao saborski zastupnik i profesor Ivan Lovrinović i optužio HNB, Hanfu, pa i Ministarstvo financija i poreznu upravu da su svi znali za Agrokor: "Svi su zatvarali oči pred onim što se događalo u Agrokoru".
To je, dakle, bila ta hrvatska šutnja.
Svi sve znaju, nitko ne smije ništa reći. Ili neće ništa reći. Ili ne želi bacati klipove pod kotače hrvatskog gospodarstva. Ili tako nekako.
Ali ta hrvatska šutnja, to zatvaranje očiju, pa i ustiju, nastavlja se i sad kad se Agrokorov balon rasprsnuo.
Predsjednica Republike, ona koja je prijetila da će lupiti šakom po stolu i dovesti državu u red, danima se nije oglasila o Agrokoru.
Nisu se oglasili ni vazda budni branitelji, šatoraši i stožeraši. Šuti i poslovično nadobudna Katolička crkva, sa svojim biskupima, udrugama, komentatorima i glasilima.
Bozanić o jeziku
Oglasio se tek kardinal Josip Bozanić s uskrsnom čestitkom u kojoj naglašava potrebu očuvanja hrvatske jezične baštine koja je "na udaru svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrednote".
O razgrađivanju hrvatske ekonomije i društvene baštine nije ništa rekao.
Ni o grijehu struktura, ni o nenarodnoj vlasti, ni o zanemarivanju nemoćnih i slabih, blokiranih i osiromašenih, ni o pohlepi, ni o nepravdi, o nepoštenju i kriminalu.
Izraz "Hrvatska šutnja", podsjetimo još jednom, koristi se za Hrvate koji su "neskloni da kritiziraju ili se suprotstavljaju vlasti, iako ona radi na njihovu štetu".
Pa jesmo li se za to borili?
Kriminalni gnoj
Naravno, Kolinda Grabar Kitarović, premijer i Vlada, stranke i policija, svi su uredno odšutjeli i kukavičko postrojavanje ustaša u centru Zagreba prije par dana. Ali na to smo već navikli.
Hrvatska šutnja o Agrokoru, onaj zavjet koji je vrijedio godinama, za mnoge stranke i Vlade, pa i za mnoge medije, nastavlja se čak i sada kad je brana pukla.
I kad samo čekamo da nas zatrpa godinama gomilani kriminalno-koruptivni gnoj.
Hrvatskom šutnjom, onom zlokobnom boleštinom za koju dobri Hrvati obično znaju reći da se odnosi na loše Hrvate koji se ne bore dovoljno za hrvatski identitet, samobitnost i jezik, sada su se navodno zarazili i svi kojima je zaštita nacionalnih interesa prva na jeziku.
Željku Glasnoviću, recimo. Ili Josipu Klemmu. Ili Vladi Košiću. Ili Željki Markić.
Hrvatska šutnja je zlato
Hrvatska šutnja je dobra dok je HDZ na vlasti. I kad na toj vlasti može slobodno činiti što ga je volja.
Poželjna je dok se skrivaju tajne njihovih tajkuna, skrbničkih računa, Kulmerovih dvora, koncesija na otok, poreza i Konzumovih bonova.
Nitko ni da pisne oko Lexa Agrokor, čak ni Zlatko Hasanbegović.
Nitko čak ni da, pa makar šutke, lupi šakom po stolu, pa čak ni sama predsjednica države.
A ne treba biti previše maštovit pa pretpostaviti kako bi se ta hrvatska šutnja pretvorila u glasno urlanje i čekićanje, da se na vlasti u ovoj situaciji našao SDP i liberalna ljevica.
Uostalom, to smo imali prilike vidjeti prije koju godinu.
Kao što smo čuli i tadašnju šutnju SDP-ovaca oko Lexa Perković. I kao što je SDP-ova Vlada šutjela oko Agrokora o kojem je trebala nešto znati, barem prema onome što danas tvrde guverner Vujčić i neki drugi.
