Ništa ne pada s neba, niti nam dolazi tek tako, potrebno je dosta krvi, znoja i suza da bi se naše želje materijalizirale i postale stvarnost.  Znamo to svi i nema se na tu temu bogzna što puno reći, što već i ptice na grani ne znaju.

No što je s načinom, sredstvima koje odlučimo koristiti da bi naše želje ugledale svjetlo dana? Biramo li ih pažljivo, dopuštamo li im da su u skladu s uvjerenjima koja imamo ili im ipak dozvolimo da odu u crveno jer se vodimo onom; cilj opravdava sredstvo? Ako postoji lakši način, zašto ići težim čak i ako je onaj lakši moralno upitan?

Imala sam profesoricu u osnovnoj školi koja je bila sklona dobre ocjene davati onima koje simpatizira iz ovog ili onog razloga, neovisno o tome zaslužuju li ih, odnosno imaju li znanje potrebno da opravdaju dobivenu ocjenu. Nekolicina djece krpala se uz nju, slagalo potvrdno s njom u svemu, činilo sitnice koje bi im na kraju osigurale da budu u njenoj milosti, sitnice poput odlaska po užinu, nošenja radnog materijala iz učionice u učionicu i slično.

Meni je zbog toga ona bila strahovito mrska jer sam smatrala da dobre ocjene svaki učenik treba zaraditi isključivo svojim znanjem. Strijeljale bi jedna drugu na satu poput najljućih protivnica. S posebnim zadovoljstvom upisivala mi je četvorke u dnevnik, iako je moje znanje bilo odlično,  njeni miljenici dobivali su redom dobre ocjene, gledala im je kroz prste čak i onda kad im je znanje bilo nikakvo. Cijela njena pojava odašiljala je samo jednu poruku: Dok god radiš ono što želim, uspjeh ti je zagarantiran.

Priznajem, borila sam se sama sa sobom. „Sve što trebaš je popustiti“, govorila sam si. „Pretvaraj se, nije zapravo bitno, tko će znati? Na kraju, petica će ti blistati u imeniku, jedna drugoj pokloniti ćete jedan od onih lažnih osmijeha, svaka od vas će dobiti ono što je htjela… „

Postoje li istinski dobitnici u ovakvim situacijama?

Puno godina kasnije shvatila sam da se ljudi dijele u dvije grupe; one kojima cilj opravdava sredstvo i one kojima ne opravdava. Isto tako, shvatila sam da su ovi iz prve grupe obično uspješniji od ovih drugih, puno lakše postižu svoje ciljeve, sva vrata im se lakše otvaraju. Ovi iz druge obično kaskaju i upitno je koliko im snage ostane na kraju za veselje kad konačno postignu svoj cilj.

Pogazi, pregrmi, tko će znati – kažu mi. Ja ću znati, eto tko. A ponekad je to gore nego da cijeli svijet zna, a ja se kupam u blaženom neznanju. Nije baš da se od sebe same mogu negdje sakriti, od drugih mogu…

Svoju peticu nisam zaradila, na kraju školske godine sve što sam mogla je zapisati u svoj osobni dnevnik kako sam očito spremna umrijeti za svoje ideale. Jesam li odnijela pobjedu u bitci potpuno je upitno jer je pobjedonosni osmijeh više zario njeno lice nego moje dok mi je zaključivala četvorku za kraj godine.

TAKO JE TO Iza svake lijepe stvari toliko često stoji neka vrsta patnje

To je jedna od onih situacija u kojima nisi pametan, u kojima kako god okreneš, nešto gubiš – pravog pobjednika nema. Jedna od onih situacija koje te, dok ih čitaš u knjigama, tjeraju da psuješ, da se lomiš, neprestano mijenjaš strane, demonstrativno sklapaš korice i vičeš: Jebeš ovo, daj mi happy end! Jedna od onih zbog kojih htio ne htio naučiš kojoj skupini pripadaš i kako je gotovo nemoguće promijeniti strane jer je to nešto što je jače od tebe, što je utkano u samu srž tvog bića i prati te poput sjene.

Onaj tko zna da može postići svoje ciljeve, kakvi god oni bili, na lakši način, zaobilazeći pravila, preoblikujući prema potrebi svoja uvjerenja – teško da će odjednom prestati samo da bi udovoljio nekim moralnim načelima. Onaj tko vjeruje da ga upravo njegova uvjerenja definiraju i da neki cilj ostvaren na način da se kosi s njima, nije zapravo uspjeh, niti se time postiže išta vrijedno, teško da će ikad pristati tek tako da po istima gazi, koliko god „dobrobiti“ taj čin donio…

Na kraju, sve što možemo je biti ono što u svojoj suštini jesmo povlačeći se pred onima čiji se koraci ne podudaraju s našima, tragajući za onima u čijem se prisustvu nećemo osjećati kao stranci, tko će razumjeti naše boljke jer se s istima i sami bore…

Izvorni tekst, koji je prvotno objavljen na APortalu, pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.