Prošle sam godine na blogu u širokom luku zaobišla božićnu tematiku, onako kako sam inače zaobilazila radovanje Božiću jer emotivno i psihičko božićno stropoštavanje lakše podnesem ako prethodno ne uzletim visoko ili ako ne uzletim uopće. I dok se većina već u studenom počne radovati sjajuckavostima svih boja i oblika, božićnim kolačima i svemu onome što ide uz to, meni se već u studenom ozbiljno koluta očima pri pomisli na neizostavan božićni kaos koji tek treba uslijediti.

Božićna sam jutra obično započinjala izvitoperenim loše naspavanim licem i očima nateknutima od plakanja, prazno zalijepljenima za ekran mobitela u kojem se odvija Facebook s hrpama pofotkanih toplih čarapa i dimećih šalica čaja, sudionicima brojnih cozy natjecanja u nekoliko lifestyle kategorija, čestitkama punima srceta, blagoslova itd. Ranijih godina bio je to samo ekran manje naprednog mobitela u koji su stizale nepregledne hrpe sms forwarduša na koje sam odgovarala podjednakom i lažnom razinom ushićenja, a u još ranijim godinama, onim djetinjim, bilo je to zadihano prozorsko staklo s čije je druge strane mirno padanje snijega lupalo kontrast svemu onome što se u kući događalo.

I ne, ne dolazim iz neke problematične obitelji, moja je obitelj sasvim normalna ili uobičajeno nenormalna, kako hoćete, i volimo se, ali jedno moram priznati – za Božić smo u potpunosti ludi.

Sigurna sam da nas ima više s ovakvim iskustvima i da ste se, poput mene, često pitali što nije u redu s vama i vašom obitelji, zašto pobenavite i ima li tomu lijeka. Vjerojatno se samo nikada nismo naučili nositi s pritiscima koje nosi moderno blagdansko raspoloženje jer, budimo realni, puno je tu sranja koja od čovjeka traže prelaženje fizičkih, psihičkih i financijskih granica (ili samo mislimo da traže), a sve da bi se postiglo nemoguće vakuumsko stanje savršenog Božića. Svi bi Božić iz reklame.

Iz nekoga suludog razloga u narodu postoji vjerovanje da za Božić sve mora biti onako kako inače nije, da se baš tad mora izmicati sav namještaj ne bi li se očistili svi kutevi kuće koji nam inače i ne padnu napamet, da se baš tad mora smaknut svaki i onaj tek rođeni kućni pauk i ukloniti svako prokleto nametničko zrnce prašine, da se baš tad mora napeći toliko mesine da je ima dosta za narednih sedam dana dok se svima ne počne povraćati od nje, da se baš tad mora natjecat sa susjedstvom i rodbinom u broju ispečenih kolača, da se baš tad mora biti nasmješen od jutra do mraka. Baš tad SVE mora biti savršeno i zato satri se, narode, jer mali će Bog sigurno navratiti i u tvoju kuću i vidjeti da ti ono milje ne stoji kako bi trebalo stajati i da ti onaj prozor nije dobro opran, a onda tko zna što bi se sve moglo dogoditi.

Uzmemo li u obzir i ostale nagomilane pritiske (posao, neisplaćene plaće, bolesti) nije čudo što ljudi u vrijeme Božića lako pucaju. U ozračju blagdanske napetosti postanemo lako zapaljivi, a usred zapaljenja nastaju i kvarovi pa se poput pokidanih mašina obično počnemo vrtjeti unazad, izbacujući grozne ostatke prošlih vremena, sve ono što zamjeramo jedni drugima godinama, desetljećima, sva razočaranja i ružne riječi. Sve to najednom postane vrlo aktualno i spremno nabiti se na nos svakome tko je na bilo koji način sudjelovao u našem životu.

I nije da nikada nismo pokušali učiniti ništa da spasimo Božić. Trudimo se svaki put, ali se svaki put nekako poskliznemo sami na sebe, na svoj stres i slabosti. Jedina dobra spoznaja tada je ona da Božić prolazi. Jutro poslije čudna se magla napetih živaca počne razilaziti iako sve još uvijek bude puno tragova onoga što smo počinili kao božićni vukodlaci. Nakon dva dana sve opet bude normalno, tek tu i tamo čovjek se potepne na sram il’ tugu zbog još jednog upropaštenog blagdana.

Ove godine ne slavimo zajedno. Svatko je na svojoj strani. Nedostajat će mi bez obzira na sve. Pitam se kako bi bilo da smo barem jednu godinu išli onako labavo i da nismo od Božića pravili big deal, da je manje toga sjajuckalo oko nas, a više u nama.

Ne dajte se raspametiti glupostima u razdoblju čudesa i šljokica, držite prioritete na oku i samo opušteno.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Zovem se Ivana Gložić i autorica sam bloga Naranča na kojem uglavnom pišem o svakodnevnim nastojanjima i neodustajanjima, ali i o onima koji ovaj svijet nastoje učiniti boljim mjestom za život. Zašto Naranča? Zato što simbolizira radost. Osim na blogu, možete me pratiti i putem Facebooka.