Čutura: Cibona propada, a na to svi samo sliježu ramenima...

Kad se bolje razmisli - stalna prepucavanja oko Cibone, uz neobjavljivanje stvarnih dugova, da baš ne napišem falsificiranje stvarnih dugova, dovela su do onoga što su protagonisti i željeli: do potpune apatije javnosti.

Da, javnost konstatira da se “nešto” događa, ali je bit problema vrlo uspješno zamagljena, i fokus je s bitnog prebačen na nebitno. I dalje se ne zna tko je i kad napravio kakve i kolike dugove, i hoće li se ikad potegnuti pitanje kako je (bilo) moguće da privatne osobe raspolažu javnim novcem trošeći ga više no što ga ima i da za to nitko ni na koji način ne odgovara, uz tendenciju da se taj način raspolaganja javnim novcem i javnim dobrom, jer to Cibona i statusno i formalno jest, nastavi i dalje.

Pa je onda lakše slegnuti ramenima, kao što se sliježe ramenima na sve bitno i nerazmrsivo oko nas, i vježbati biceps uz poklič “živjeli”, nego razbijati glavu nad time. Najnevjerojatnije u cijeloj priči je to što Cibona i dalje ima onu “kritičnu navijačku masu”, onaj dio populacije koji će se ukazati u dvorani čim se nešto pozitivno dogodi, čim netko proigra, čim se vežu dvije-tri pobjede. I opet će biti tako, bez obzira na to što se time daje legitimitet (i) onom dijelu kluba koji je organizaciju uveo u agoniju,održava tu agoniju, i nekim emotivnim/intelektualnim vampirizmom se tom agonijom - izgleda - i hrani, koji je nekadašnju gospoštinu Cibone satrao kao bubu na asfaltu.

Na stranu teorija, čini se da će Cibona, unatoč podsjećanjima na Lokomotivu, unatoč stalnoj prijetnji stečajem ili kaosom predstečajne nagodbe, dalje ići na isti način, a netko će sljedeći postati “namjesnik umjesto namjesnika”. Ima li tome kraja, i tko će taj kraj platiti? Da, dobro ste pročitali, ne dočekati nego platiti.