Nešto je trulo u košarci hrvatskoj - tko to ono reče...? Pa ako se ne radi o bojkotu, izgleda da je tako, pa ako je tajnik HKS-a Drakšić rekao ‘nismo proslavu organizirali zbog sebe nego zbog njih’, izgleda da je tako. Poneki političar, poneki sportski dužnosnik, granica između ta dva pojma ionako je odavno prebrisana, a protagonisti su porazbacani na sve strane i nezainteresirani.
Litavci su o svojoj bronci iz Barcelone ‘92. snimili film, a proslavu našeg srebra igrači bojkotiraju...
Ako ovoj jednadžbi pristupimo s druge strane, nameće se zaključak kako su sportaši najheterogenija od svih skupina u Hrvatskoj. Interesnih skupina, jer bi trebali biti vezani zajedničkim interesima, ali ponašaju se kao da nisu. Ne tiče se to samo košarkaša nego i svih ostalih; sindikat nogometaša je tek nedavno osnovan, čak je dobio i nešto publiciteta, ali odavno nismo imali priliku ništa čuti o njihovim akcijama. Dugo razbijam glavu nad tom činjenicom, jer bih i sam trebao pripadati toj velikoj skupini ljudi koji su se bavili ili se bave sportom, ali što duže razmišljam - manje znam. Ideja o sindikatu košarkaša datira još iz vremena SFRJ, ali ju je raspad države u startu sasjekao.
A u međuvremenu se nije našao nikakav profesor Baltazar... Radi li se o vatrometu taština, o mentalitetu ‘nek’ susjedu crkne krava’, o tome što se malo kojem sportašu otvaraju mogućnosti ostanka u fahu nakon karijere, ili jednostavno o inertnosti ljudi kojima je lako manipulirati jer su velik dio života proveli u režimu u kojem je postojala ‘zapovjedna odgovornost’ - teško je reći. Ali vrijedno je razmišljanja.
