Čutura: Možda sam naglo zaglupio, ali ne vidim pomaka

U iduću godinu ulazimo sa spoznajom da je Split spašen, mislim na košarkaše. Hura! Bez imalo ironije... Makar mi baš i nije skroz jasno što se iza tog ‘spasa’ krije. 

I makar bismo svi trebali poželjeti da nitko nikoga u našem sportu više ne spašava iz razloga zbog kojih je Split trebalo spašavati, načinom na koji je spašen. 

Termin ‘spas’ odnosi se isključivo na izbjegavanje stečaja i nastavak kontinuiteta administrativno/pravnog djelovanja slavnog, nekada slavnog, kluba. I nije mi jasno zbog čega se oko toga diže takva halabuka. Da je itko od vjerovnika zatražio stečaj kluba još tamo 2007. – možda bi baš to bio spas, duge agonije ne bi bilo, a danas bi već na zgarištu starog djelovao neki novi klub, recimo Torca Split 2008. 

No, tada ne bi bilo nikakve mogućnosti da se dugovi naplate, pa ispada kako je ovo međuvrijeme više značilo za vjerovnike nego za klub sam. 

Ok, pustimo to, Split je za sada spašen, pa će uskoro biti kompletno pretvoren... Iz čega u što? Iz Udruge građana u Dioničko društvo iliti iz ničijeg vlasništva u svačije vlasništvo. Da bi se potom financirao... Čime ono točno? Ponovo istim novcem kojim se financirao dok je bio nepretvoren - uglavnom gradskom lovom koja nikad nikome u Splitu nije dovoljna, jer uvijek Hajduk mora imati prioritet. 

Možda je ovaj smak svijeta ipak imao nekakav utjecaj na mene, možda sam naglo zaglupio, ali, oprostite, ja tu ne vidim kapitalan pomak naprijed. Uz dužno poštovanje uloženoj energiji, vremenu i ljubavi te sjajnoj kampanji koja prati preoblikovanje kluba.