Dijete se ne voli 'obično': Sad znam što je bezuvjetna ljubav

Uvijek su mi išle na živce one žene, mame i babe koje su me ispitivale kada mislim imati djecu. Što vas briga kad ih mislim imati? Moja stvar. Majčinstvo sam propisno odgađala. Završila sam fakultet, honorarčila za male pare pa se nekako dočepala stalnog posla pa sam upoznala čovjeka svog života...i ne, još nisam ni pomislila na djecu. Sedam godina smo mi izlazili, putovali, svađali se, mirili, uživali, obilazili kina, kazališta, izložbe...On bi tu i tamo podsjetio da nam godine baš i nisu saveznik, ali ja se nisam dala. Sljedeće godine, odgovarala sam barem četiri godine za redom. I onda spletom raznih okolnosti od kojih je jedna bila moj ginekolog koji je rekao da ću teško ikad ostati trudna, sam zatrudnjela u roku od...jako brzo. Šok. Što će mi reći šef, pitala sam tad malo bolju doktoricu. Da, to je bilo moje prvo pitanje na ginekološkom stolu. Moj posao, moji izlasci, moj život, moja sloboda, i na kraju moja linija koju sam baš te godine uspjela stesati...sve je to sad nepovratno izgubljeno u očaju sam zbrajala u glavi. Mjesec dana kasnije na istom stolu pitala me ta divna žena: I što je rekao šef? Ja sam već zaboravila na taj dio kuknjave, a šef se naravno razveselio kao da mi je vlastiti otac. Ja sam vježbala do sedmog mjeseca trudnoće kao da ću odmah poslije poroda krenuti na Olimpijadu, mahnito sam izlazila jer tko-zna-kad-ću-opet.

Negdje pred kraj trudnoće veli meni moja doktorica: Sad ćete konačno upoznati bezuvjetnu ljubav. Mislim si ja što ta žena blebeće. Pa ja volim i sad - sestru, muža, mamu, tatu...Znala je ona što ja razmišljam pa mi je rekla: Nemaš ti pojma što te čeka. Nikoga se ne voli toliko koliko se voli dijete. To je jedina bezuvjetna ljubav...

Ok, pa naravno da voliš svoje dijete.

Nisam bila od onih koji su se povezali sa svojom nerođenom bebom. Nisam se s njim povezala baš odmah ni kad se rodio, ali onda u jednom trenu sam nekako shvatila. Da, to je bezuvjetna ljubav. Dijete se ne voli 'obično'. Ljubav prema tom malenom biću nadilazi sve ljubavi koje sam ikada vidjela i osjetila. Posve mi je jasno da sve one priče iz rata o tome kako majke mole neprijatelje da ubiju njih, a ne njihovo dijete nisu samo fraze. To je ta ljubav. To je ljubav koja ispunjava svaki atom roditeljskog bića. To je ljubav koja je mene učinila boljom osobom. To je ljubav zbog koje se smijem jutru jer ću vidjeti njegovo prekrasno lišce, to je ljubav zbog koje sa osmijehom liježem vrteći u glavi dan na zalasku. Ta se ljubav ne može opisati. Naprosto je veća od svega. To je ljubav koja roditelja istovremeno čini beskrajno hrabrim i užasno preplašenim. Hrabrim jer za dijete nema što se ne može učiniti i uplašenim od svakog dana, svake i najmanje opasnosti. Da, svjesna sam da sam tek na početku tog puta. Možda će i doći tren kada ću se pitati je li mi to sve trebalo, ali u jedno sam sigurna – život bez mog malog princa bez obzira na sve besane noći koje sam proživjela i na sve one koje me još čekaju, bez obzira na sve strahove, bez obzira na sve sukobe koji nas tek čekaju, bio je potpuno besmislen. Sve ono što sam mislila da je vrijedno i da je divno zapravo nije bilo ništa. Jer ljubav koju u sebi nosim ispunjava svaki atom mog bića. Nedavno me prijateljica vidjevši me ispijenu s ogromnim podočnjacima kako otkazujem još jedan izlazak u nizu pitala: Reci mi iskreno, da možeš vratiti vrijeme bi li se odlučila opet za dijete?

O da, itekako bih. Druga mi je pak prepričavala svoje sumnje želi li uopće imati dijete i proživljavati sve drame roditeljstva. Šta joj reći? Kako joj objasniti? Nemaš pojma što propuštaš. Jer to je upravo to. Nema ljepšeg, smislenijeg, dubljeg i bogatijeg odnosa od onog s djetetom. I da, istina je. Tek sada znam što je bezuvjetna ljubav.