Ella Dvornik: Želim vam da vas u 2018. jednostavno boli briga!

Zar mi ne idu na živce svi ti članci o meni, zar mi ne idu na živce svi ti ljudi sa savjetima, zar me ne bole sve uvrede? Jesam li se u potpunosti emotivno rascijepila napola?

Nekad mi Charles kaže ‘’Your problem is that you just don’t care‘’ kad se posvađamo. Kažem posvađamo, ali on se svađa. Izluđuje ga to što sa mnom ne može ući u debatu, a obožava ih. Nedavno smo upali u razgovor o nečemu, strasti su se podigle, a Charles mi je rekao ‘’Volio bih da se barem jednom posvađaš sa mnom, da se izdereš na mene’’. Ja sam i dalje sjedila i šutjela s praznim izrazom lica i shvatila sam, da… 

Ne mislim da me boli briga za njega i njegove osjećaje, boli me briga za uvrede i kritike. Onog trenutka kad netko digne glas na mene, iskoristi uvredu da bi pobijedio argument ili nađe mjesta kritici, a i sam ima mane, isključim se. Moj mozak jednostavno dobije obavijest ‘’Ova debata nije vrijedna vremena i živaca’’.

Davne 2005. godine otvorila sam svoj prvi blog. Zvao se drunkonbrac.blog.hr., ili, u prijevodu ‘’Pijan na Braču’’. Započela sam ga s fotkama svoje ekipe s mora i pisala sam gdje smo bili što smo radili. To je bilo prije 'Dvornikovih', a ujedno je taj blog bio i razlog zašto su se 'Dvornikovi' uopće dogodili. Mamu sam isto natjerala da piše, a i tata je imao svoj blog. Bio je to prvi način društvenog komuniciranja preko interneta. Nije bilo društvenih mreža i ovo je bio prvi put da su ‘’obični’’ ljudi mogli izraziti svoje mišljenje. Prije bloga, svijet je bio jedno predivno šareno mjesto gdje su se ljudi vrijeđali isključivo uživo.

Moji postovi su izvlačili bijes drugih ljudi, a svaki put su se našli među najčitanijima. Ljudi su bili užasno, užasno ogorčeni i ljuti na mene.

Kažem, to je bilo prije 'Dvornikovih'. Tada sam čitala komentare i moje čeličenje je krenulo. Iako sam se uvijek pitala zašto se odrasli ljudi svađaju sa 14-godišnjakinjom na blogu, nikad nisam uspjela naći odgovor. Ljudi su jednostavno uživali u anonimnosti i prvi put u životu su mogli javno pokazati svoje pravo lice skrivajući se iza nadimka, dok sam ja, naravno, imala svoje pravo ime, prezime i fotografiju.

S godinama je to postajalo sve gore i gore, 'Dvornikovi' su i tu ostavili svoj pečat, a ja sam imala osjećaj da je doslovno sve i svatko protiv mene. Iako sam se mogla sasvim povući i učiniti nešto grozno kao što klinci danas čine kad ih se maltretira, znala sam da za par godina to sve neće biti bitno. Iako sam bila mlada, znala sam da mi ljudi samo žele uništiti zabavu. Bila je čak jedna novinarka koja je bila opsjednuta mojim tatom i nije mogla podnijeti mene i mamu i namjerno bi pisala grozne stvari o meni jer je htjela da ju moj tata nazove. Zvala se Ruža ili Ružica, al je bila daleko od cvjetića, više kao veliko, vruće, smrdljivo govno. Pretpostavljam da je još uvijek govno, ali još starije, smežuranije i smrdljivije. (Bok Ružice, ako čitaš ovo, boli me briga za tebe!)

Još uvijek ih ima, ali su sad malo drugačiji pa svoje uvrede skrivaju u dobronamjerne savjete i kritike. Nažalost, ja sam se očeličila već davne 2005. i ne postoji uvreda ili kritika koju nisam dobila i koja bi me mogla iznenaditi.

Ne svađam se. Ne vrijeđam. Ni ne razmišljam o većini toga. Ništa me ne živcira, ništa više nije vrijedno negativne energije. Spavam li mirno? Najmirnije. Mogu bez problema pročitati svakakve gadarije o sebi i uvijek ću smisliti nekakvu pošalicu na svoj račun i nastaviti dalje sa životom.

Boli me briga.

Boli me briga što se nekome ne sviđa kako izgledam. Boli me apsolutna brigetina.

I nemre me ni Stipe ni Jozo sa fotkom ustaške zastave uvjeriti drugačije. Ja sam si baš prejebena taj dan i boli me briga. Ja sam Madonna, a ti si Stipe.

Boli me briga što je nekome još uvijek smiješno na fotku Charlesa i mene napisati ‘’Jel' joj to tata?’’ . Kvalitetan humor je odraz tuđe inteligencije. Ne može mene uvrijediti komentar nesigurnog ‘’muškarca’’ koji je na kraju kraju krajeva i stariji od Charlesa i bubreg bi dao za komad mlade pice… Ako me razumijete.

Boli me briga što neka žena koja je svoj život bacila u vjetar misli o mojem djetetu i mojoj kući. Ja svoje dijete volim, hranim i oblačim i nikad ne plače, a kuća mi je ogromna i predivna i ima vrata na koja može doći kucati socijalna služba kad god želi, ako misle da nešto nije u redu.

Boli me briga što nekome smeta što se kao ‘’hvalim’’ , ja sam svoj novac pošteno zaradila i svoj posao volim. Da, biti bloger je posao, dragi moji ratnici interneta i to jeben posao koji donosi jako puno novaca.

Boli me briga sto me netko vrijeđa, proziva ili piše ružno o meni. To ne utječe na moj život, moj posao, stan, režije, ljubav ni moju obitelj. Nakon što to pročitam, svijet se nije zapalio i nitko me nije nazvao da mi kaže da se zbog tog komentara neće družiti sa mnom ili raditi sa mnom. Al' ipak malo empatije imam prema ljudima koji se i dalje trude napraviti to. Kao ono kad želiš promjenu u Hrvatskoj, al' ne odeš na prosvjed… Napišeš 500 riječi na Fejsu i k'o da si bio.

Uglavnom, boli me briga. I znate što?

Predivno je. Predivna je jednostavno i sama činjenica što sad sjedim tu i tipkam o tome. Balie spava na madracu pokraj mene na stolu, kroz prozor imam predivan zalazak sunca jer imam stan ispod Sljemena. Ptičice cvrkuću, toplo je,

Moj mačak trči po livadi, imam krov nad glavnom, sve sam dugove otplatila prije 2018. Imam kreditnu karticu koja nije revolving niti na rate. BAM! Nisam gladna, nisam žedna, nikome nisam ukrala i nikog nisam povrijedila, čak nisam ni državi PDV dužna, (Kaj veliš, Gazda? I) život je predivan.

Nikad u životu nisam imala ljepši osjećaj nirvane, nikad nisam bila sretnija, pozitivnija, uspješnija, doslovno sve ove godine je bilo toliko savršeno, da sam se zapitala…. Hranim li se ipak ja možda tuđom negativnom energijom?

Sve loše okrenite na šalu, uvijek se samo šalite na svoj račun, dajte što možete dati, ne očekujte ništa zauzvrat, budite ljudi prije svega i ako ikome mogu ista dobro zaželjeti…

Želim da vas boli briga.

Jer kad vas boli briga, ništa vas više boljeti neće.

Sretna vam nova, bezbrižna 2018. godina.