Faza "ja bih sam" ili kako sam se pretvorila u Schumachera

U našem vrtiću je prije nekoliko tjedana osvanula obavijest - da se mole svi roditelji da djecu dovode do 9 sati ujutro. Logična mi je ta obavijest, nemam joj šta prigovoriti, osim što je dosta neuspješno odrađujemo. I to iz dva razloga. Prvi je jer moj nespavalački sin negdje oko 7 ujutro odlučuje nadoknaditi propušteni san pa baš tada spava najtvrđe ikad. Onda ga ja škakljanjem, štipanjem i navlačenjem pokušavam probuditi, no ne da se on, nije ni on baš od jučer. 

Pa onda maestralno lupam vratima, dramatično dižem rolete i palim svjetla, a na koncu puštam mačku da ga ponjuši što je zapravo jedini način da ga konačno razbudim. Pogađate, budi se nesretan pa bi se još malo nosao, mazio i onda bi - jeo. Kada ga napokon izvučem iz kreveta već je, u najboljem slučaju 8 sati. Moj sin, na moju sreću, ima odličan apetit, no u trenucima kada je sve izvjesnije da ćemo zakasniti u vrtić, a potom i ja na posao, ta mi se njegova osobina ni najmanje ne sviđa. Onda bi on jeo jogurt, čokolino pa sendvič i što je najtragičnije, redom naručuje i uistinu sve to i pojede pa nemam srca, boriti se protiv odugovlačenja sa spremanjem preko bogatog doručka. I onda kreće 'najzabavniji' dio, tzv. 'ja bi sam' dio. 

Naravno da je sam jeo pola sata, a onda bi još i sam odabrao odjeću za taj dan da bi se na koncu sam i odjenuo. Pa onda gura dvije noge u istu nogavicu, bori se s majicom, a na svaki moj pokušaj da mu pomognem ljutito uzvraća: Ja bi sam. I šta sad, ne mogu dijete onemogućiti da se razvija, ali kasnimo....

Onda naravno obuje tenisice naopako i po ovom vremenu inzistira na odijevanju skafandera. Kada sve to nekako preživimo i dođemo do 8.45 on najčešće odlučuje da je pravo vrijeme za pogledati jutarnji crtić, još malo maženja ili barem za sat crtanja s mamom. I to nekako riješim miteći ga da u vrtić ponese najdražu igračku. No danas me je osobito izbacio iz takta kada je, nakon svega odlučio, ponijeti auto guralicu (to je ono veliko čime se djeca vozaju po svakom parku). I ni trc, ni mrc - baš taj hoće nositi u vrtić. 

Živci si mi tu već ozbiljno stanjeni, utrku s vremenom gubim, smišljam novu glupu ispriku za šefa, a bome i za tete u vrtiću... Njega nervozno nosim u jednoj ruci, ogromni autić u drugoj. Stižemo do auta, sjeda u autosjedalicu i svoj omiljeni autić mora držati u krilu, ali ne bilo kako nego pod točno određenim kutem. Namještam i to i onda nakon svakog zavoja moram vratiti prometalo u početni položaj. 

On naravno cijelim putem plače jer je zamislio da će autić malo, nekih pola sata do sat voziti na parkiralištu kraj zgrade, A ja ga takva zla, namjerno ignorirajući njegove želje, vodim u vrtić. Negdje na pola puta se oduševi ptičici u letu i zaboravi na svu svoju tugu, a ja malo odahnem i mislim da će ipak na kraju sve proći u redu. Naivna sam, znam. Na izlasku iz auta, kraj vrtića, odlučuje da će se ipak malo "prođirati". 

Neumoljiva sam, čvrsto postavljam granice, vrijeme nam curi, auto sam frknula u gepek, puštam sina jedinca da u očaju plače i odlučno ušetavam u vrtić u 9 i 10. Zapravo sam, nakon svih silnih prepreka, ponosna na naš rezultat. Teta baš i nije. Dobili smo hladno dobro jutro i nonšalantni, ali mrki pogled na sat. Ne dam se ja. Znam da mi to nije najveći problem jer još moram šumaherovski odvoziti put do posla i pokunjeno objasniti zašto kasnim. 

Dragi šefe, nisam mogla probuditi dijete, a onda nije htio obući zelenu popeglanu već crvenu zgužvanu majicu u koju je potom obrisao napola pojedini jogurt, a za novu čistu nije htio ni čuti. Deset minuta smo izgubili gurajući noge u krive nogavice i još deset na naopako obuvene tenisice. Petnaestak sam minuta objašnjavala da skafander jako treba mački da bi se po njemu valjala pa je onda uslijedila borba s autom...Hm, možda je bolje da jednostavno slažem da sam zaspala...