Zoran Milanović održao je jučer motivacijski skup na kojem je rekao da će "govor biti njegovo najmoćnije oružje". Međutim, ne samo da je govor bio njegovo oružje samouništenja, već je često šutio kad je trebao govoriti.
Na kojem je Zoran Milanović izgledao kao da je najviše motiviran.
"Moje najmoćnije oružje bit će moj govor", poručio je sa subotnjem skupu u Tvornici i pokazao da još uvijek ima govornički žar.
Pola sata stajao je za govornicom, bez blesimetra i papira, i redao poruke koje bi trebale biti okosnice njegove predsjedničke kampanje. I zvučao je odlučno, kompetentno, angažirano, motivirano.
Što se baš ne bi moglo reći za one koji ga slušali.
A tek će se vidjeti je li uspio motivirati one koji bi za njega trebali glasati.
Govor je obuhvaćao vrijednosti koje bi kao predsjednik uveo u hrvatsku politiku i društvo, obraćanje je bilo prožeto poslovičnim digresijama, pa i niskim udarcima, kao i načelnim parolama koje nisu imale nikakve programske podloge. O kontradikcijama da se i ne govori.
Bilo je to načelno, okvirno, vrijednosno predstavljanje.
Skrojeno za Zokija
I bilo je kao skrojeno za Milanovića. Kao što je za njega bila skrojena ovakva kampanja, a skrojena bi mogla biti i funkcija predsjednika države.
Milanović, opet se vidjelo, voli slati neobavezne poruke, parole koje dobro zvuče, floskule bez temelja, voli zvučati kao komentator političkih događaja, a ne kao politički lider.
No, ono što ga je pokopalo kao premijera, moglo bi mu pomoći u kampanji za funkciju bez ovlasti, bez odgovornosti, bez obaveze.
Ovako nalakćen na govornicu, pred prijateljskom publikom, pred kamerama i pred širokim izborom tema Milanović je pokazao da može dominirati, da je sposoban "držati banku" hrvatskoj publici, kao da mu je to kronično nedostajalo cijelo ovo vrijeme dok ga nije bilo u politici.
Kao da mu je falila publika kojoj će držati lekciju.
Pitanje je hoće li na tome skupiti birače.
Kao što je pitanje treba li ozbiljno shvatiti poruke koje je poslao.
Šuplje poruke
Primjerice, govorio je o "normalnosti", premda ga se pamti kao političara i premijera koji je davao svoj doprinos galopirajućoj nenormalnosti hrvatskog društva.
Govorio je o "pristojnosti", iako i sam kao političar nije mogao pobjeći od vlastite, često i najgrublje nepristojnosti.
Govorio je o zastupanju prava žena, iako je on bio taj koji je ženama poručivao kako bi "trebale biti kao muškarci kako bi ih se više cijenilo".
Govorio je da će biti vrhovni pravobranitelj Hrvatske, iako kao premijer nije previše žustro branio Hrvatsku od šatoraša koje 555 dana tolerirao pa s njima pregovarao, niti od obiteljaša pred kojima se nije udostojio čak ni tražiti ocjenu ustavnosti referenduma o braku, niti od crnokošuljaša koji su se postrojavali na Markovu trgu.
U subotu je govorio kako će "svojim govorom, gardom i stavom" čuvati "normalnu" Hrvatsku, premda je to izbjegavao činiti u brojnim situacijama dok je bio u izvršnoj vlasti.
Dapače, u interesu normalizacije Hrvatske često je trebao zašutjeti.
Oružje samouništenja
Sada opet tvrdi da je govor njegovo "najjače oružje", premda je u previše navrata to svoje oružje iskoristio protiv svojih birača, protiv članova, običnih građana, ali i samoga sebe.
Danas Milanović opet govori, jedva je dočekao govoriti, izgleda kao osoba koju se ne može zaustaviti u govoru, a opet nije jasno o čemu on točno danas govori. Što zapravo želi reći? Kome se želi obraćati? Protiv koga se misli boriti?
Bio bi vrhovni pravobranitelj, ali "neće Vladi lupati šakom po stolu". Poručuje da se predsjednik države kao vrhovni zapovjednik ne bi trebao naslikavati s vojskom, a vidjeli smo ga kako se premijer na vojnoj paradi naslikavao s haubicom. Navodno se obraća ljevičarima, a govori o tome kako danas "više nema radništva".
I onda prava bravura: "Država je tu da u njoj budemo zadovoljni, a je li danas tako? Tko je kriv? Nije ni bitno. Ovdje neću upirati prstom, ali neću ni šutjeti".
Je li bitno ili nije bitno? Kako će biti vrhovni pravobranitelj, a neće upirati prstom? Neće upirati prstom, ali neće ni šutjeti?
Zoran Milanović voli i želi govoriti. Govor je njegovo najmoćnije oružje.
