Prvotni plan je bio naučiti jezik i vratiti se za šest mjeseci kući u potragu za radnim mjestom nakon friško završenog fakulteta. No, tamo negdje usred kursa njemačkog sam odlučila promijeniti planove i zadržati se još neko vrijeme ovdje. 

Dugo sam se pitala jesam li dolaskom u Njemačku pogriješila, a prije točno godinu dana na svojem sam blogu napisala da još uvijek nisam sigurna jesam li donijela dobru odluku. I tek sada mogu sama sebi odgovoriti na pitanje - nisam pogriješila. Jako mi je drago što sam iskusila život u nepoznatom kraju i tuđoj domovini jer ću jednoga dana kada se vratim ponijeti divne uspomene, dogodovštine i iskustva, ali i važne lekcije sa sobom. 

Pričala sam vam tamo negdje prije dvije godine o mojem strahu od muslimana. Nakon svega što sam se ovdje nagledala toga straha više nema. Navikla sam se i na sve takozvane „freakove“ i alternativce koji ponosno koračaju ulicama Njemačke dok ih se kod nas u Hrvatskoj zadirkuje, mlati i vrijeđa. Pa što ako netko ima zelenu kosu i 25 piercinga na licu? Ovdje je to sasvim normalno i imam jednu baš takvu kolegicu u uredu.

Napokon sam naučila i "pravila ponašanja" u Njemačkoj, te pravila ophođenja s ljudima; znam već s udaljenosti procijeniti koga smijem pogledati na cesti, a koga moram zaobići u širokom luku (nećete vjerovati, ali takvih koje treba zaobilaziti ima mnoooooogo više nego u Hrvatskoj), kako i u najvećim gužvama ući u vlak tako da uvijek uhvatim mjesto za sjesti (stvar je u pozicioniranju!), a da pritom ne riskiram da će me netko gurnuti pod vlak, gdje kupovati iste namirnice, a da izađem van s računom od 25 € umjesto 45 €, kako se odjenuti u kojim vremenskim prilikama (za ovo mi je trebalo dugo vremena), gdje se ide na kavu, a gdje na pivo…

Shvatila sam i da se čovjek zaista može priviknuti na život u novoj zemlji. Nisam vjerovala kada ste mi govorili da će nostalgija prestati i da će doći kraj mojoj tuzi za Hrvatskom, no i to se dogodilo. I dalje imam povremeno krizne situacije kada se slomim iz čistoga mira i isplačem potok (više ne rijeku) suza, no takve su situacije sada mnogo rjeđe i mogu se nabrojati na prste jedne ruke za razliku od prve godine.

Kada sam tek došla, kao izgubljena djevojčica nakon diplomiranja, nisam bila spremna na sve što me ovdje dočekalo, što psihički, što radi neiskustva, no napokon sam ojačala i odrasla. 

Puno toga se u ove dvije godine promijenilo…

...i to uglavnom u mojoj glavi, ali i neke druge stvari;

U ovih godinu dana sam smanjila druženja sa strancima, a povećala s Nijemcima i Hrvatima. Glavni razlog je posao. Dok su stranci, i pri tome mislim na Ruse, Talijane, Poljake i druge nacionalnosti s kojima sam se prošle godine najviše družila, uglavnom ostali na razini na kojoj sam bila i ja – potraga za poslom, slabo plaćeni poslovi, skakanje iz jednog nesigurnog posla u drugi, život na Job centru i svakodnevna borba oko novca i jezika, ja sam uspjela dobiti i zadržati stabilan i relativno dobar posao te osjetno poboljšala jezik - što me približilo Nijemcima. 

Puno sam se brže integrirala, čak brže i od nekih ljudi koji su u Njemačkoj godinama pa i desetljećima. Ne znam koji su tome točno razlozi, no neki od njih su definitivno moje ambicioznost i konstantna želja za nečim novim i boljim, dok su oni zadovoljni s povremenim slabije plaćenim poslovima i životom unutar svoje nacionalne zajednice iliti kako bi neki rekli – unutar svoga geta. 

I ja sam se približila svome „getu“ u zadnjih godinu dana i stvorila mnogobrojna poznanstva među Hrvatima, uglavnom također novopridošlima. Kako sam došla među prvima u novoj generaciji nakon ulaska Hrvatske u EU, osim Hrvata starosjedioca čije mi društvo radi drugačijeg odgoja i svjetonazora nije baš najbolje odgovaralo, nisam imala previše istomišljenika s naših prostora za ostvariti neki ozbiljniji kontakt. Sada, gotovo dvije godine kasnije, situacija se osjetno promijenila. Iz mjeseca u mjesec dolazi sve više Hrvata, pa se time i moj krug poznanika i prijatelja povećao. Više nisam sama i usamljena kao prošle godine, te imam s kime podijeliti svoje strahove i nesigurnost u novoj zemlji jer sada zajedno prolazimo kroz isto. 

A tu su i Nijemci koji me sve više prihvaćaju u svoje živote i pozivaju na druženja i izlaske. Od Nijemaca sam naučila jako puno. Oni ne žive kao mi čuvajući novac na računu i razmišljajući što će jednoga dana. Naprotiv, oni su cijelo vrijeme u sadašnjosti, žive u unajmljenim stanovima i ne planiraju se situirati kupujući imovinu, rijetko imaju djecu i žive za sunčane godišnje odmore u dalekim krajevima, finu odjeću i obuću, tulume i dobre aute. Barem ovi tzv. poslovnjaci s kojima radim. Od 60-ak ljudi u centrali firme, možda 10-ak ih ima djecu. 

Što se tiče moga znanja njemačkog, ono je, po mišljenju mnogih Nijemaca, iznad svake razine za razliku od prosječnog stranca. Više ne postoje situacije u kojima ne razumijem o čemu je riječ i ne znam odgovoriti. Još sam daleko od savršenog znanja njemačkog, ali na vrlo sam dobrom putu. 

Njemačka mi je otvorila mnoga vrata i dala ogromnu šansu za razliku od Hrvatske koja me u najmanju ruku išamarala i ismijala. No bez obzira na to, ja svoj život dugoročno ne vidim ovdje i mislim da će treća biti i posljednja godina moje avanture u Njemačkoj. Ne zato što nisam uspjela, naprotiv, zarađujem bolje nego mnogi direktori u Hrvatskoj, te si po prvi puta u životu mogu priuštiti gotovo sve što želim i trebam, putovati i istraživati svijet bez da moram razmišljati hoću li imati od čega živjeti idući mjesec.

2017. je tek počela, ali ja već vidim da će ovogodišnja tema biti: „Povratak gastarbajtera“...

...i dok prevodim životopis na hrvatski opet se vratila ona ista neugodna, davno spomenuta knedla u grlu, ali ovoga puta pritišće, kontradiktorno, ne zato što tugujem za Hrvatskom, nego zato što joj se vraćam. 

Ponekada stvarno imam osjećaj da me netko gleda odozgo i smije mi se…

Sretna mi druga godišnjica!

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O blogu:

Zgode i nezgode mlade diplomirane ekonomistice koja je otišla u avanturu života u nepoznatu zemlju. Blog je subjektivnog karaktera, zasnovan na iskustvima i mišljenjima JEDNE osobe pa ako vam se ne svidi napisano... Što ćeš, život je takav.

O BlogBusteru:

'Ispričaj svoju priču.' To je otprilike moto BlogBustera, nove platforme na kojoj Styria, vodeća medijska kompanija u Hrvatskoj, okuplja najzanimljivije domaće autore, blogere i komentatore, ali i sve one koje će iz vedra neba 'puknuti' inspiracija pa će poželjeli svoje iskustvo podijeliti na mreži s rekordnih milijun i pol jedinstvenih korisnika mjesečno. Ukoliko ste jedan od njih javite nam se na mail blogbuster@styria.hr, a pratiti nas možete i na Facebooku.