Tezu o "manje lošem rješenju" Milanović je pretvorio u političku platformu. Manje je loš od HDZ-a, manje loš od oporbe u SDP-u. Ima li stranka manje lošeg od njega?
Koliko god isticali njegove premijerske ili kvalitete predsjednika stranke prije ili kasnije, slučajno ili namjerno, završavaju na tezi kako su svi drugi redom gori od njega.
Radilo se tu o Ivi Sanaderu ili Jadranki Kosor, o Tomislavu Karamarku ili Boži Petrovu, o Slavku Liniću i Ivi Josipoviću, o Milanu Bandiću i Željki Antunović, ili sada o Zlatku Komadini, njegovu protukandidatu na stranačkim izborima.
Manje zlo
Nalazila se na drugoj strani "zločinačko-špijunsko-proustaška koalicija" ili njegovi protukandidati u SDP-u, Zoran Milanović se gotovo bez iznimke vadi na tezu kako je on u cijeloj toj priči ipak "manje zlo".
Slobodno se može reći kako se s vremenom - a to vrijeme traje već punih osam godina - to pretvorilo u glavnu političku platformu uskoro bivšeg premijera, a možda uskoro i bivšeg predsjednika SDP-a.
"Mi nemamo alternativu, ono što se nudi s druge strane nije dobro ni pošteno", poručivao je Milanović u kampanji za parlamentarne izbore, opravdavajući mršave rezultate svoje Vlade.
Sada kad se zahuktava kampanja za njegovo rušenje i izbor novog predsjednika SDP-a, u medije se gura teza kako on u stranci "nema ozbiljnog protukandidata".
"Zoran ima sto mana", kaže ovog vikenda jedan anonimni SDP-ovac, "ali Komadina ih ima 200".
A pogledajte ove druge...
Dakle, možda je Milanović izgubio pet izbora zaredom ("tijesno", kako se on vadi ovih dana), možda je išao u prljave pregovore iz kojih je izašao sa statusom "prevarenog prevaranta", možda je sve radio na svoju ruku i nikome nije položio račune o tome zašto pristaje na tripartitnu vladu s HDZ-om, ali sve to sada nema nikakve veze.
Jer, eto, pogledajte Zlatka Komadinu, njegova jedinog izazivača na izborima u SDP-u. Nije ni dva mjeseca izdržao u Vladi. Pogledajte onog Baldasara, "ustaškog simpatizera". Pogledajte Davor Bernardića. Pa onog Rajka Ostojića. Pa Miranda Mrsića. Pa Tonina Piculu koji bježi od odgovornosti...
Pa neće valjda ti i takvi rušiti Milanovića?
Koji je u usporedbi s njima pravi državnik. Lider koji se hvali "veličanstvenim pobjedama" i opravdava "tijesnim porazima". Lider koji priznaje da je muljao, ali da je to činio "pošteno".
I sve to može zvučati uvjerljivo.
To je njegov SDP
Možda u tom i takvom SDP-u doista nema osobe koja bi mogla biti dostojan konkurent predsjedniku stranke. Ali to samom Milanoviću nije nikakav kompliment, već ozbiljna kritika na njegov račun.
Na račun osobe koja je osam i pol godina na čelu stranke u kojoj naprosto ne postoji uvjerljiva alternativa. Ne postoji drugi jaki čovjek. Ne postoje jake ličnosti i snažni političari.
Postoji Milanović, pa niz njegovih ministara i sljedbenika, pa red lokalnih čelnika, pa onda dugo, dugo nitko. U SDP-u nema više nijedne osobe koja se suprotstavila Milanoviću na izborima za šefa stranke (osim Picule čija je kandidatura prije osam godina zapravo pomogla Milanoviću i Davorka Vidovića koji je dugo bio marginaliziran, pa nedavno žrtvovan na izborima u Sisačkoj županiji).
Izbačeni su kritičari i oporbenjaci, ušutkani nezadovoljnici, Milanović se okružio poslušnicima i klimavcima, redom slabijima od sebe. Nije ni čudo da u tom društvu, kao i pored Karamarka i Petrova, izgleda kao svjetski državnik.
Ali to je jadna slika SDP-a. Milanovićeva SDP-a. Stranke izgrađene po njegovu kalupu, po njegovu ukusu, po njegovim kriterijima.
I zato se uoči izbora u toj stranci postavlja pitanje: je li SDP-u gore da Milanovića zadrži na čelu stranke ili da ga smijeni?
SDP-u treba propuh
Ostanak ne garantira ništa osim još istog. Još poraza na izborima, pa makar "tijesnih", još Milanovićevih soliranja, još isključivosti, još više netrpeljivosti i bahatosti, još više bezličnosti i ideološke neprepoznatljivosti. Još čekanja tuđih grešaka. Još preživljavanja na tuđim slabostima.
Osim, naravno, ako Milanović ne popije čarobni napitak i odjednom se iz gospodina Hydea preobrazi u dr. Jekylla.
S druge strane, možda bi njegov odlazak sa čela stranke doista bio poguban, naročito ako se potvrdi teza da su ga naslijedili oni još gori od njega. Još nesposobniji, ljeniji, komotniji, kilaviji...
Ali ipak, baš kao u svakom ustajalom kolektivu koji je osam godina živio (ili životario) pod rukom jedne osobe, promjena bi sama po sebi unijela dašak svježeg zraka.
Provjetrila hodnike, probudila ljude, ohrabrila kritičare, vratila disidente, možda čak i donijela demokratske promjene u stranku koja se njima nekada dičila.
I tko zna, možda bi se u stranci u kojoj navodno nema boljih rješenja, napokon pojavilo i neko "manje loše" rješenje od Zorana Milanovića.
