Je li Bučević manipulatorica ili odlična životna učiteljica? Ili...

Kao i obično, puno je površnih procjena s obje strane, puno povišenih emocija i vrlo malo prostora za bilo kakvu razumnu raspravu, ali idemo se praviti da ipak možemo zrelo polemizirati ne samo o njoj, nego o duhovnoj literaturi općenito. Znam, znam... komentari ispod ovog teksta vjerojatno će potvrditi naivnost tog stava, ali ne dam se...

Jedna od najčešćih optužbi jest da žena previše zarađuje i to mi se čini najglupljim prigovorom. Ako može naplatiti svoje vještine, zašto ne? Ona nikoga ne tjera da krstarenje plati 16.000 kuna ili predavanje 500 kuna. Ako ima ljudi koji su to spremni platiti, žena to ima pravo naplatiti. Naš mentalni sklop alergičan je na ljude koji dobru zarađuju, a to je žalosno. Eventualno se može prigovoriti ako dio tih prihoda, a radi se o milijunskim iznosima, nije prijavljen, ali sama činjenica da zarađuje mnogo novaca doista ne bi smjela biti problem. Dakle, to je eventualni problem za Poreznu.

Mnogi zamjeraju što se uopće ne radi o njezinim idejama. Prstohvat Tajne, kilogram Hicksovih, pola kile Dispenze, meditacije po volji, za začin imate tapkanje i to je to otprilike to! „Kako zračiš, tako privlačiš. Mislima možeš kreirati stvarnost...“ To su duhovni evergreeni koji su prisutni već desetljećima, a nakon Tajne ušli su u popularnu kulturu kao nikada dotada. Ali kako ona ne skriva da se radi o posuđenim idejama, ni tu se nema što zamjeriti. Ako uspiješ dobro unovčiti tuđe ideje, stvarno si sposoban poduzetnik.

E sad, što se tiče same teorije, djelomično ću se složiti s osnovnim premisama Zakona privlačnosti. Mislim da doista kreiramo dio svoje stvarnosti. Naše misli, osjećaji i djela mogu privući ili odbiti neka iskustva. Svakako ne smijemo biti žrtve okolnosti, nego uzeti život u svoje ruke. Nije ključno ono što nam se dogodi, nego kako mi doživimo ono što se dogodi. Npr., razvod možeš doživjeti i kao najveći životni poraz ili pak kao pobjedu, a možda i kao životnu priliku. Doživljaj životnog iskustava doista ovisi o tebi. O tome sam pisao i u Školi života objavljenoj prije 10 godina, dakle ideja stvarno nije nova. No dvojbeno je kako stvaramo tu stvarnost jer se u duhovnoj literaturi može svašta pronaći, na primjer...

Samo zamisli idealnog partnera, osjeti da ga već imaš i voila... stiže prvom pošiljkom!

Ili pričaj svima da si već u vezi, jer ako to možeš zamisliti, to će se i ostvariti.

Ako ni to ne uspije, ostavi pola slobodnog ormara za njegovu odjeću!? Tako ćeš Svemiru poručiti da si doista spremna za vezu!

I kuhaj za dvoje! Sama si, nitko ne dolazi na večeru, ali bi svejedno trebala servirati dvije porcije jer ćeš tako Svemiru poručiti da si doista spremna za njega!? Ti serviraš ekstra obrok, a Svemir ti servira frajera!?

Jer eto, gospodin Svemir nema pametnijeg posla nego gledati jesi li kuhala za dvoje ili jesi li ostavila prostora u ormaru.

Prema takvoj interpretaciji Zakona privlačnosti, manje je važno osjećaš li svoju vrijednost, imaš li realna očekivanja od odnosa, znaš li slušati i čuti druge, znaš li oprostiti... Sve su te životne vještine izgleda nevažne u odnosu na kuhanje za dvoje i zamišljanje da ga već imaš.

Također, smije li se reći da osoba koja je preminula od raka zapravo nije željela ozdraviti!? „Jer da je istinski željela, onda bi i ozdravila jer naš je um svemoćan!?“ Naravno da je to suluda ideja i ne samo suluda, već i opasna, a može se sresti u mnogim duhovnim pravcima.

Naravno da ne smiješ tvrditi ni da osoba sama treba odlučiti hoće li piti tablete. I tako dolazimo do Ane. U jednom videu rekla je sljedeće: „Ako uzimate tablete... da li prestati... to ovisi o vama. Da li je vama lakše vjerovati u to: Od danas više ne pijem tablete, kročit ću u novu realnost u kojoj ne pijem tablete ... Kako se osjećam i ponašam u realnosti u kojoj nemam depresiju, isti tren može se netko riješiti tableta i kreirati novi život...“

Ako postoji šansa da imaš depresiju, razumno je pronaći najboljeg mogućeg terapeuta i slušati njegovu preporuku. Ne svoju, jer nisi kvalificiran za to. A ako ti je potrebna stručna pomoć, zadnja si osoba koja treba vjerovati svojoj procjeni u vezi svog psihičkog zdravlja.

To ne znači da ću uvijek navijati za medikamente jer ih neki psihijatri koriste umjesto razgovora, a ne uz njega. I ne moraš pronaći bilo kojeg psihijatra, već pronađi kvalitetnog koji razumije snagu i ulogu lijekova, ali i drugih metoda liječenja. Možda ti ni ne treba psihijatar, već i psiholog može pomoći, bez lijekova. Ali u takvoj situaciji jedino odgovorno jest savjetovati pronalazak kvalitetnog terapeuta koji bi nas trebao voditi kroz oporavak, a nikako, nikako, nikako prebaciti odgovornost na osobu u problemima koja uz sve to, još i nije educirana za kvalitetnu procjenu!

Sljedeći problem je tapkanje... Ali ne ono po mraku, nego po sebi. Da, da, jedna od preporučenih tehnika je tapkanje po različitim dijelovima tijela, odnosno tehnika da se nježno udaraš po dijelovima tijela i izgovaraš rečenice tipa: „Danas će mi se dogoditi čudo, izabirem biti uspješna, biti bogat... Izabirem imati sve! Čistim sve sumnje i strahove... Ja sam nevjerojatno dijete svemira...“

I dok to izgovaraš, tapkaš se nekoliko puta po različitim dijelovima tijela... WTF!?!?

Ako niste znali, to vam „pomaže otpustiti štetne emocije, u cilju uklanjanja fizičke boli, bolesti, svih uzroka fizičkih i psihičkih poremećaja!“ Tako piše na početku videa... Govori se i da je to univerzalni iscjeljujući alat. Ma fućkaš liječnike, fućkaš psihologe, fućkaš druge terapeute, ma fućkaš sve pristupe koji uključuju upoznavanje sebe, funkcioniranja psihe, dinamike međuljudskih odnosa kad se možeš samo tapkati i riješiti se baš svih uzroka fizičkih ili psihičkih poremećaja. Ali svih! Tako piše... I dok razumijem snagu afirmacija i one imaju svoju ulogu u osobnom razvoju, tvrditi da ćeš tako riješiti sve uzroke fizičkih i psihičkih poremećaja izuzetno je opasno.

Ako obećaješ svemogući alat, nakon što netko ne uspije razriješiti problem, još će i sebe okriviti kad ne uspije nešto realizirati te potonuti još dublje. A mnogi jednostavno neće uspjeti i ne zato „što im je vibracija niska“, nego zato što alat nije svemoćan. I zato ljudi u našoj ulozi imaju ekstra odgovornost. Zato nije svejedno tko nešto govori i što. Znam da na koncu ljudi imaju odgovornost koga će slušati, ali ipak... Ljudi koji su u poziciji autoriteta imaju ekstra odgovornost za svoje riječi i postupke.

Mislim da je Ana odlična motivacijska govornica i da je doista motivirala brojne ljude da se pokrenu, to je neupitno. Mislim i da ima pravo zarađivati na tome i da ima pravo izreći svoje mišljenje u vezi bilo čega. Ali onda imaš i odgovornost za ono što govoriš. Jer ako tim istim ljudima obećaš previše, ako im daš alate kojima se rješavaju svi problemi (baš svi), ako ih uvjeravaš da sve mogu sami ako npr. tapkanjem podignu svoju vibraciju (a ponekad ne mogu i najrazumnije je potražiti stručnu pomoć), tu upadaš u probleme.

Bila je jedna situacija na Životu na vagi od kojih ti se moralo naježiti sve na tijelu. Kada nije prepoznala dubinu i prirodu krize u kojoj se našao natjecatelj, posegnula je za onim tipičnim alatom motivacijskog govornika – svojim primjerom: Ako sam ja mogla savladati izazov, možeš i ti! Ali to je dobra rečenica za motivaciju publike u velikoj dvorani, a njemu to tada nije trebalo. U tom trenutku treba suosjećanje, razumijevanje i onda precizno izrađen plan oporavka baš za tu osobu. Jer svaka osoba ima drugačiju dinamiku razvoja, način upijanja informacija, reakcije na pomoć... A ovo će doživjeti kao forsiranje, tjeranje u nešto za što u tom trenutku nije
spreman. A za to ipak moraš biti bolje versiran u psihologiji. Ne možeš se baviti ljudskom psihom, a ignorirati psihologiju. Jednostavno ne možeš.

Razumijem da ovi argumenti neće mnogo značiti ljudima koji je slijepo podržavaju: Meni je pomogla, briga me za sve ostalo... Možda će značiti nešto ljudima koji prate njezin rad ili slične duhovne pravce, ali su ipak zadržali naviku kritičkog sagledavanja bilo kojeg aspekta stvarnosti. Naravno da se ne zalažem za jeftino, neargumentirano hejtanje koje je sveprisutno u virtualnom svijetu, ali i dalje ću, možda naivno, smatrati da možemo ukrstiti argumente u ovakvim raspravama. Iako realno, vjerujem da će me komentari na članak opet otrijezniti... Većina se vjerojatno neće ni osvrnuti na argumente, samo će krenuti na mene. Šteta... Jer mogli bismo iskoristiti ovu priliku da doista diskutiramo o duhovnoj literaturi, umjesto da samo zauzmemo strane i otvorimo paljbu.

Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na Facebooku, Instagramu i YouTubeu!