Jergović: Ljudi s utrinske tržnice moja su republika

U ovih dvadeset godina teško da je prošao tjedan, a da nisam otišao na utrinsku tržnicu. Jednom, češće tri-četiri puta, najčešće svakoga dana. Tu kupujem, svi me tu poznaju, premda nisam od velikih razgovora, bliskosti i druženja. Ali volim se naći među ljudima. Tu su mi bankomat i apoteka, tu mi izrađuju ključeve, tu je fotografski atelje u kojem mi printaju dokumente pristigle elektronskom poštom, jer nikako da kupim skener i printer. Sagrađena sedamdesetih, na posušenom močvarnom zemljištu, tržnica u Utrini je trg i društveno okupljalište tisuća ljudi iz nekoliko novozagrebačkih naselja. Tu svi mi živimo kada izađemo iz stanova. Svijeta je od proljeća manje. Neki su bolesni, pa se plaše. Drugi se plaše, premda nisu bolesni. I jedne, i druge treba razumjeti. Ljudi u jednom trenutku odustaju od zajednice. Ali onih koji dolaze sve vrijeme je dovoljno da bi utrinska tržnica funkcionirala, i da bi ljudi koji od nje ovise živjeli svoje živote.

Voće kupujem kod Dražena, Šekija i još nekih gospođa kojima nikad nisam saznao imena. Ne mogu ih nakon toliko vremena pitati kako se zovu. Robu s juga kupujem od dviju starijih žena, obje izgledaju kao gospođe iz Marinkovićevih, Novakovih, Kalebovih pripovijetki, i obje su Marije. Vikendom stižu i braća Zadrani. Imao sam i svoju ribaricu, peškarušu, Kiku, ali ona je nedavno dala otkaz. Imam svoga mesara, kod njega investiram u biftek. Kod Tee kupujem šumsko i bobičasto voće, i jabuke, kad nemam svojih. Premda se s njima izvan tržnice uglavnom ne družim, sve su to moji ljudi, i ja sam njihov. Mi smo, zajedno gledajući, jedna republika, jedna Hrvatska, koja funkcionira kao definiran, premda otvoren ekonomski sustav. Živeći jedni s drugima, mi živimo jedni od drugih.

Na tržnici se u posljednjih nekoliko tjedana ili mjeseci, možda već od sredine listopada, ustalio običaj da svi oni imaju maske na licima. Tu su po cijeli dan, sigurno se po nekoliko puta susretnu s virusom. A kako one i oni s druge strane banka i tezge nose maske, red je da ih imamo i mi s ove strane. Tim prije što je naš rizik manji nego njihov. Mi smo na tržnici kraće, i u prilici smo da svojim životima upravljamo mimo virusa, da krstarimo niz vjetar. Oni to ne mogu, i prema toj činjenici valja imati poštovanja. Tu je čak i nevažno koliko nas sve zajedno maske štite - a štite nas, jer su fizička barijera pred kapljicama pljuvačke koja nosi virus - jer maska tu biva simbolički element zajedništva.

Neke od mojih gospođa, koje stalno viđam i kod kojih kupujem, već su jako stare. Ne žalim reći koje, ali ne zato što možda nije pristojno, nego zato što nije u redu ljude označavati, čak ni ako se to čini iz najbolje namjere. Njima je virus grdan neprijatelj, grdniji nego ostatku zajednice. Za proljetnih epidemijskih ida, izostajale su s tržnice, nije ih bilo za bankom. Ali ove su jeseni stalno tu, zaštićene maskama. Epidemija predugo traje da bi se sklanjale pred prijetnjom. Ne pitajte je li im ovo egzistencijalna nužna, moraju li raditi. To je njihov život, ne smije se od ljudi očekivati da se odriču života. Dužne su prema životu da se štite, i one to čine.

Prije epidemije dogodilo bi se da voće i povrće kupim u supermarketu. Ili bih zakasnio na tržnicu, ili bih zaboravio kupiti, ili bih za promjenu kupovao u supermarketu. Nesvjesno sam to prestao da činim. Da bih tek zatim shvatio zašto. Ministarstvo gospodarstva, ekonomije i društvenog razvoja, koje radi negdje u stražnjem dijelu moje glave, donijelo je protuepidemijske mjere prema kojima se kupuje kod Tee, dvije Marije, Zadrana, Šekija, Dražena i ostalih na tržnici Utrina, jer se tako nadoknađuje odsustvo onih koji ne dolaze na tržnicu, pošto ih je strah. Tako se ovim ljudima pomaže u poslu, ali se i spašava tržnička zajednica, spašava se Republika u vrijeme epidemije. Ako Capak, Beroš, Markotićka i Božinović nisu moja Hrvatska, a osjetim se kao kreten kad pomislim da su to ikad bili, ove žene i muškarci na tržnici Utrina, koji su tu kakvo god je vrijeme i koliko god je novozaraženih, moja su Hrvatska, pa za njih činim upravo ono što oni čine za mene. Tako funkcionira ekonomija, takva je logika zdravog kapitalizma, a takva je i logika ljudske solidarnosti. I još nešto da se razumijemo: nisam ja neki baš tako dobar čovjek, pa sam zato s njima solidaran. Smisao društvene solidarnosti je, kao i smisao Republike, u krajnjoj konzekvenci vrlo egoističan. Solidaran sam s dvije Marije, Teom i ostalima zato što je to moj život i zato što na taj način, što bi rekla moja pokojna mati, ugađam vlastitoj guzici.

Epidemija je vrijeme kada je važno da čovjek ima kontrolu nad svim svojim dnevnim ritualima. Kao što znaš - ili valjda znaš? - zašto i kad stavljaš masku, zašto pereš i dezinficiraš ruke, i zašto te nema na svadbama i sahranama, kao što znaš da ti dragi Bog, kao ni papa Franjo, neće zamjeriti ako izostaneš s mise - jer svećenika nećeš oštetiti, on misu može držati sam, i bit će jednako plaćen za to, i od Boga, i od ljudi - tako bi u svakom trenutku trebao znati što je s ljudima s kojima si trgovao i koji su održavali tvoj život. Bakama s tržnice, ljudima u roštiljarnici, konobarima u kvartovskom kafiću. Dok god ti capaci, beroši i markotićke to onemoguće, važno je da kod njih, a ne po velikim trgovačkim centrima, ostavljaš svoj novac. U vrijeme epidemije, više nego ikad, važno je kupovati zelen i mrkvu kod onih u čijim su vrtovima zelen i mrkva i iznikli, važno je kupovati najbolji kruh u gradu, jer njega peku ljudi koji se samo time bave, važno je kupovati novine. Ali samo ako ste ih kupovali i prije epidemije. I ako ste tim novinama, ili nekome u novinama, zaista vjerovali. Ja jesam.

Od epidemije i njenih posljedica čuvaju nas ljudi s kojima smo živjeli prije epidemije i koji su bili svakodnevna naša Republika. U tome je smisao, jedino tako se može.