Pisala sam u svojoj prvoj knjizi: S nekim se ljudima družimo jer nas čine sretnima. Navlače nam osmijeh na lice. Pune samopouzdanjem. Vraćaju vjeru u dobre ljude. Takvih ljudi je MALO.
Kad se ljudi istinski osjete, sve se druge riječi predosjete
S nekim se ljudima družimo jer nam podižu ego. Čine da se osjećamo većima. Naigled vrijednijima. Takvih ljudi je PUNO. S nekim se ljudima družimo, a ni sami ne znamo zašto. Niti nas čine sretnima, niti nesretnima. Takvih ljudi je PREVIŠE. Gomila. Napisala bih to opet, i opet. Jer je to istina. U mom svijetu barem.
Razmišljala sam o gomili, jučer, baš jučer, u trenutku kada sam se našla u masi nepoznatih ljudi, ljudi koji su po toliko životnih odabira drugačiji. A gomilu kada je na jednom mjestu žulja drugačije, to znaš ti, to znam i ja. Zato gomila nekome sjedne kao kava poslije ručka, taman, a nekome, nekome kao meni sjedne kao tromi, hladni kamen ujutro, na tašte. I da hoćeš ne možeš ispraviti štetu pa se umjesto toga skupiš, šutiš i čekaš da prođe. Što gomila, što bol. I onda kada prođe, kreneš dalje, svojim putem. Najprije podigneš glavu, jer ne stoji ti da kljuckaš u podu i mjestu, klimneš im jer su te tvoji kada si odrastao učili kulturi i ophođenju s ljudima, zahvališ se i na koncu odeš. Onako kako si i došao. Kao čovjek, ne noj.
Tako to u životu biva, osjećam. Lutaš gomilom, lutaš dugo, pa na koncu zalutaš. Među svoje. Nađeš ono što je tvoje.
Što ti pripada, u čemu ćutiš sebe kako kaže naša divna Mani u svom novom romanu. I bez obzira što ti govorili (a govorit će ti, meni jesu) znaš da si na pravom mjestu, među pravima, pa čak i kada su krivi, pravi su jer su tvoji. Šta bi ti bilo draže da je drugačije? Da su pravi, a da ih ne ćutiš svojima?
Imala sam ljudi u svom životu koji su me razumjeli, poštovali, pa čak i voljeli. Ali nikada me nisu osjetili, kamo sreće i predosjetili. Sve sam im trebala crtati kako se kaže, a u crtanju nisam toliko dobra da bi im mogla nacrtati ono što se krije iza slike koju gledaju, a ne vide. Danas više ne crtam. Umjesto slikâ bavim se riječima, pa tko razumije razumije. Ne silim se da me vide, draže mi je da me osjete, ćute.
U životu kojeg živim(o) ljudi se mijenjaju, usklađuju, gube i traže, ali iz nekog razloga uvijek se nađemo. S onima koji poput nas vjeruju da nas preživjeti mogu mnogi, a živjeti samo rijetki.
Napisala sam priču o tome u svojoj trećoj knjizi, prvom romanu. Nose je tri žene, za mene velike žene. Potpuno različite, a u tolikome iste. One su moj dokaz da se očima može sakriti svatko, a osjećaju iznutra, malo tko, možda čak i nitko.
…
Do novog pisanja, ljubav svima.
Izvorni tekst pročitajte ovdje, na blogu Ingrid Divković.
O autorici:
Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam, ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled. Po struci profesorica, po sudbini spisateljica, po životnom opredjeljenju sanjar i borac, s naglaskom i u isto vrijeme.
Osim na blogu, Ingrid pratiti možete i na Facebooku te Instagramu.
Kristijan Iličić: Na Maliju sam ležao 50 sati pokriven u jednom čamcu, skrivao se od terorista
Advent je stigao i na onkologiju Klaićeve: 'Djeci je odmah ljepše'
Andrijašević za 24sata: Dinamo više priča nego što igra, Rijeka mora kupovati, Hajduk ne...