Kako je Big Brother od TV-a došao do sumornog Londona

Majsko sunce bilo je upaljeno na najjače, Dubrovnik je blistao u svojoj romantičnoj raskoši, a nekakvi tipovi zadovoljno su se smješkali. Nekoliko ih je bilo, ne pamtim više točno. Znam samo da je jedan bio ćelav, bljedunjav, pomalo nalik na Dr. Evila iz Austin Powersa, drugi zalizan, samouvjeren, u skupom sakou i s ležerno otkopčanim gornjim gumbom košulje, a treći... Bio je niži, plavokos, s dječačkim smiješkom na licu. 

Zgodan kadar su bili, rekao bi čovjek da snimaju plakat za veseli film u boji, američki, neka solidna B produkcija, tako nešto. A taj treći bio je posebno dobre volje. Kažu, imao je i razloga. Dva i pol milijuna, tu negdje. Tako barem ide priča. Eura, naravno. Na godinu,dakako... A kad je tako, i možeš se smijati, smješkati, biti zadovoljan. 'Nipper' na hrvatski način, to mi je prvo palo napamet, jer taj treći doista je neodoljivo podsjećao na malog siromašnog nogometaša iz stripa. I on na kraju uspije, i on se ima zašto smješkati. Nema što,lijepa priča, film u boji, u najljepšim bojama zapravo. A onda se slika prebacuje na godinu poslije. 

Opet rano ljeto, ali sad je mjesto radnje London

Tipičan, kišovit, užurban, sav neki u sivim bojama. I jedan ured na katu, u njemu dva od tri lika s početka priče, trećeg nema jer je zauzet izgradnjom stadiona 1500 kilometara dalje. Ćelavi je ljutit na plavokosog, iskače mu žila na čelu, povisuje ton. I, kao nekom magijom, začas iz filma u boji prelazimo u nekakvu čudnu verziju onoga što se naziva Big Brotherom.

Ovdje je likova manje, nisu ni zatvoreni u jednu kuću, ali spletke su slične, odnosi jednako narušeni, a suživot opet traje. Zato što mora. E, da, još je nešto slično. Što vrijeme odmiče, i jedni i drugi su sve dosadniji i dosadniji... I ništa se, zapravo, ne događa. A svi znaju da će netko na kraju ipak biti pobjednik. Jer takva je to igra. Ne, nisam od onih koji sjede pred televizijom stotinu večeri u komadu i gledaju o čemu razgovaraju oni koji imaju stotinu dana viška u životu, ali dosta toga znam. Jebiga, teško je ne znati dosta o supruzi i majci iz Šibenika, klincu iz Beograda koji je uvijek tu negdje, nimalo muževnom tipu koji je usput i nebitan, djedici iz Galibabinaca ili odakle već... Eto, toliko znam.

Netko nekog uporno j...

A znam i da u ovoj našoj priči, nogometnoj, također uporno netko nekoga je.. Plavokosi bogataš svoje poslodavce, pa onda poslodavci njega. I opet, i opet, i opet. Dok ne postane dosadno. Znam i da tu negdje, u izvedbi supijanog tipa crvenoga nosa, pomalo nalik na onog iz Galibabinaca, postoji nešto što neodoljivo podsjeća na oralni seks. U svakoj izjavi, ali i u odluci da ga postavi za kapetana usred tog nakaradnog Big Brothera, taj tip doista kao da vrši nekakav mentalni felatio na svom omiljenom igraču. Ali i to brzo postane dosadno. I traje već predugo, puno predugo.

U originalnoj verziji jedan momak drugoga zove na putovanje, u Prag čini mi se, a u ovoj jedan ne želi ostati ako drugi ode. Pa razmišlja o tome kako bi bilo živjeti u Birminghamu, bez omiljenog prijatelja više ništa nema smisla. Ajde, to je ipak nekakva razlika. Prvi su se tek trebali upoznati, drugi se znaju već godinama...

I tko je u cijeloj toj priči ''supruga i majka iz Šibenika'', a tko ''pjevač iz Beograda'', znat će se na vrijeme. Uskoro, nadamo se. I koliko god se to činilo neobičnim, svi teže biti ovo prvo. Da, u tom slučaju će te ovaj drugi je..ti, ali na kraju ćeš ti izaći kao pobjednik. I uzeti lovu. Iako, sve nekako miriše na to da će kao pobjednik na kraju izaći jedan Rus koji uživa u jedrenju. Slučajno ili ne, kažu da je nekidan plovio pokraj Šibenika...