"Mi smo za ekstremno normalnu Hrvatsku", poručio je ovih dana predsjednički kandidat Zoran Milanović. Zvuči kao oksimoron u zemlji u kojoj se ekstremizam već godinama promovira u neku novu normalnost.
"Mi smo za ekstremno normalnu Hrvatsku", poručio je ovih dana predsjednički kandidat Zoran Milanović.
Zvučalo je kao oksimoron: ekstremno i normalno u kontekstu moderne Hrvatske u pravilu se isključuju. Ono normalno bori se protiv ekstremnog. A ono ekstremno ruši sve ono što bi trebalo biti normalno.
Milanovićeva Vlada imala je priliku boriti se za normalnu Hrvatsku, pa se našla na udaru svega onoga što je ekstremno: klerikalaca, obiteljaša, stožeraša, šatoraša, pučista, fašista...
A onda je Milanović kao premijer odlučio sav taj ekstremizam usmjeriti u svoju kampanju za opstanak na vlasti. Tolerirao je šatoraše, popuštao stožerašima, kolebao se pred klerikalcima, pregovarao s pučistima, razgovarao s fašistima, izvlačio "dede ustaše" i razvlačio "majke lekarke".
Uklopio se u tu novu normalnost.
Nenormalni ekstremizam
Za normalnu Hrvatsku borio se u nenormalnim okolnostima, a onda i nenormalnim sredstvima. I zamalo je uspio: ekstremni Karamarkov HDZ mobilizirao je dobar dio normalnih birača koji su pokušali spasiti Milanovića.
Sve dok se nije pojavio "normalni" Plenković koji ponovno legitimira sve ono što se ne može smatrati normalnim.
Danas, pak, Zoran Milanović poručuje kako će se boriti da "Hrvatska sljedeće godine bude normalna". "Borimo se za modernu, otvorenu, znatiželjnu, nasmijanu, normalnu Hrvatsku", kaže on.
Samo, ima li normalnost ikakve šanse u Hrvatskoj?
Naročito pored HDZ-a i njegovih jataka koji tradicionalno posežu za ekstremizmom kako bi instalirali vlastiti pojam normalnosti - a to je jedino i isključivo dolazak i ostanak HDZ-a na vlasti.
Normalno je da HDZ drži Hrvatsku u svom vlasništvu. Sve ostalo je nenormalno.
Od pučista do Vučića
Za ostvarenje tog cilja vade se pučisti na Rivi, šatoraši i stožeraši, klerikalci i obiteljaši, Vojislav Šešelj i Aleksandar Vučić.
Nenormalno je pojam HDZ-ove normalnosti. Ekstremno je normalno.
Normalno je da se ustaški pozdrav proglašava "starim hrvatskim pozdravom" i legitimira "dvostrukim konotacijama", kao što je normalno da sudovi i policija to toleriraju, a bivši glavni tajnik HDZ-a baljezga o slici "djeda ili pradjeda".
Normalno je da se na rivi ili u birtiji tuku zvezdaši, Srbi (domaći i strani), da se mlate i ubijaju žene, da policija provodi nasilje nad migrantima i da predsjednica države, ona koja "osuđuje svako nasilje", pravda takve postupke policije.
Normalan je klimatizirani roštilj i crni Mercedes u ministričinu dvorištu. Normalna je korupcija, klijentelizam, saborski žetončići, normalan je višestruko optuženi gradonačelnik metropole, normalna je mržnja i toleriranje te mržnje.
To je ono što HDZ, Kolinda Grabar Kitarović i svi koji ih podržavaju smatraju "normalnim". Čak i "normalnim ekstremizmom".
Pupovac i ekstremizam
I Milorad Pupovac, onaj koji se žali zbog takve situacije, dobro se snalazi u toj "normalizaciji ekstremnog". Zašto bi inače petnaest godina držao ljestve stranci koja forsira ili tolerira ekstremizam, pa i nasilje usmjereno prema nacionalnoj manjini koju Pupovac zastupa?
Što je HDZ gori, to je Pupovac neophodniji.
Kao što je ekstremizam u Srbiji neophodan da bi HDZ gradio suverenu poziciju u Hrvatskoj. Izbor Tomislava Nikolića doveo je Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, Vojislav Šešelj vodio je kod Bujanca kampanju za Kolindu Grabar Kitarović, Aleksandar Vučić nabacuje provokacije koje HDZ efektno zakucava.
Ekstremizam hrani ekstremizam. I trudi se postati nova normalnost.
Kao što je normalno da šef HDZ-a BiH sjedi na proslavi Dana Republike Srpske u Banja Luci. Tako se štite hrvatski nacionalni interesi.
O Kolindi Grabar Kitarović da se i ne govori. Ona je normalizirala sve ono što se dosad smatralo nenormalnim. Ono trabunjanje u Kninu, naricanje nad narušavanjem privatnosti pa onda korištenje vlastite djece u promociji, pričanje o stvarima nad kojima nema ovlasti i gromoglasna šutnja o ekstremizmima kojima se hrani.
To je vladajuća struktura u Hrvatskoj.
Što je normalno?
Ljudi toliko dugo biraju nenormalnost, da smo više zaboravili što bi normalnost trebala biti i kako bi trebala izgledati normalna Hrvatska.
Što je uopće više normalno i kako do toga doći?
Jer, onoga trena kad se dođe do onoga što bi se u normalnom svijetu nazivalo "normalnim društvom", HDZ se brzo pobrine da ekstremizmom ponovno uspostavi ono što on smatra normalnim.
A to je njegova vladavina.
Oni koji desetljećima vladaju ovakvim metodama i sredstvima ne mogu podnijeti uspostavu nekakve normalne države, normalnog društva, normalnih kriterija i normalnih institucija. Kako bi inače manipulirali građanima?
Milanović govori o nasmijanoj Hrvatskoj, dok se ona guši ekstremističkom grču. Govori o "znatiželjnoj" Hrvatskoj koju se utapa u klerikalnim dogmama i nacionalističkim mitovima. Spominje "modernu Hrvatsku", iako se poduzima sve da se ona zarobi u prošlosti.
A dok govori o normalnoj Hrvatskoj, Milanović računa s tim da će mu u pohodu na vlast od velike pomoći biti upravo ta nenormalna, ekstremistička Hrvatska.
Što je gore, njegove su šanse bolje. I to nije oksimoron.
