Kolumne

Komentari 6

Kao u Alan Fordu: Balića zovu Jeremija, ali on je i Broj Jedan

Ma nevjerojatno. Svi su nešto napeti i nervozni, a ovi vaši se tako dobro zajeb...ju, primjetio je netko u Novom Sadu. Atmosfera je odlična, a otkrivaju se i nadimici...

Dok su se u Beogradu Poljaci vraćali iz mrtvih nakon minus 11, Makedonci prosipali nemoguće protiv Danaca, a Nijemci uzimali bod Srbiji, 70 kilometara dalje, u Novom Sadu, naši rukometaši su se dobro zabavljali. Opušteni, nasmijani i vedri, igrali su igru "baci loptu pod krov dvorane", podbadali jedni druge i još jedanput pokazali koliko su dobra klapa. Doznali smo i da je Balićev nadimak Jeremija. Baš i ne moraš biti Sherlock Holmes da bi shvatio zašto ga tako zovu... Ali naš Jeremija se ne da, i dalje je najveći frajer, svi pitaju za njega, protivnici ga se i dalje panično boje. Jer može sto puta biti Jeremija, sve dok je istovremeno i Broj Jedan.

Večeras u 20 sati, dok početak pravog noćnog života u Novom Sadu bude nekoliko sati daleko, Hrvatska će krenuti u borbu sa Španjolskom. Island, Norveška i Slovenija sad su već davna prošlost, jedina uspomena je bodovni konto koji izgleda jako lijepo uoči početka druge faze EP-a.

- Sve je to super, ali moramo i dalje biti maksimalno spremni. Ne bi bilo prvi put da momčad koja prenese četiri boda ispadne - upozorio je ponovno sjajni Mirko Alilović.

U Novom Sadu, gradu s 300.000 stanovnika i izgledom koji ostavlja bez daha, sve je nekako drukčije, brže, s puno više gužve. U Vršcu je bilo mirno, tiho, gotovo intimno. Grad je desetak puta manji, reprezentacija je bila u svojevrsnoj izolaciji, sama u hotelu, u miru i spokoju. Sad su se stvari promijenile.

- Da, smještaj nije ni blizu onome u Vršcu, puno je više ljudi oko nas i morat ćemo se što prije naviknuti - kaže izbornik Goluža, također sve vedriji, nasmijani, sve bolje raspoložen.

Više ljudi bit će i u dvorani, a trebalo bi biti i više hrvatskih navijača. Novinarska delegacija dobila je nekoliko pojačanja, sve smo brojniji, sve više raste vjera da bi ova rukometna priča mogla imati lijep kraj. Okrunjen nekim od plemenitih metala. Bronca, primjerice, ne ulazi u tu kategoriju. Za razliku od, recimo, zlata ili srebra.

Vidjeli smo novosadsku dvoranu SPENS, izgrađenu prije nešto više od trideset godina, a tako i izgleda. Doznali smo i da su se domaćini "rastegnuli" preko svake mjere za ovaj EP i da će biti gadno kad cirkus ode iz njihovog lijepog grada. Navodno nisu podmireni ni računi za struju, dvorana u kojoj se okupila rukometna Europa mogla bi ostati u mraku kad se spusti zastor.

Vidjeli smo i novosadsku gimnaziju, a ispred nje veliku, staru lipu. Onu koju su jednom sadili stari Nestorov, gos'n Čeda i još jedan...

- Eto, to je ta lipa o kojoj pjeva Đorđe Balašević. Završio je ovu gimnaziju, danas u nju ide njegov sin Aleksa - priča mi novi prijatelj iz Novog Sada.

Imao sam i, priznajem, prilično glupo pitanje za njega. Glupo, ali fanove takvo nešto zanima...

- Kako je živjeti u gradu Đorđa Balaševića?

Srećom, dečko je shvatio pitanje.

- Znaš što... U Novom Sadu ti njega ili jako vole ili uopće ne vole. Mnogi su zamjeraju što previše toga kaže, kao recimo kad je rekao da on zapravo govori iskrivljenu verziju hrvatskog, tj. srpski. To mu zaista nije trebalo - kaže prijatelj.

Dobro, takav je Đole, nije baš da uvijek misli sve što kaže, rekoh. Prijatelj se složio i rekao još nešto:

- Kako god bilo, mora mu se priznati da je za promociju Novog Sada napravio više nego itko drugi.

Moguće, odgovorio sam, uzeo kartu i krenuo u potragu. Dositejeva, ulica Jovana Cvijića, štrand, ugao Glavne i Dunavske... Ajde, baš da vidimo o čemu taj tip pjeva cijeli život.