Kolumna Anamarije Todorić: A kako se ja zovem? Pa, Mama!

Nisam ja sebi osobito važna, a ne mislim ni da sam od neke prevelike društvene važnosti. Ono radim u novinama pa je to kao fora, ali ne utvaram si da mijenjam svijet, da moje ime treba biti ispisano zlatnim slovima na bilo kakvoj ploči. Međutim, kad postanete roditelj kao da potpuno gubite identitet. 

Volim čitati stripove, Johnija Casha... Stani! To nikog ne zanima!

U tim nekim institucijama gdje se htjeli - ne htjeli morate redovito pojavljivati poput vrtića, pedijatra, ljekarne ili parka više niste neko, ime i prezime, gospođa ili ono što je meni ipak puno draže gospodična već ste - mama. Kad dođem u vrtić teta me uredno pozdravi s Dobar dan, mama. Kad ga preuzimam najčešće dobijem 'izvještajni mama' - Kosta je napravio to ili to, nije spavao, jeo... Svaka ta rečenica počinje ili završava s mama. Nikoga tu ne zanima ništa o meni pa čak ni moje ime. Ja sam samo mama. Ista je stvar i kod pedijatra. Nekad se čak malo i jadno osjećam jer ja sebe vidim, u najmanju ruku, kao neku cool mamu, a ne kao neku običnu mamu u poplavi svih drugih mama... Mislim obožavam Johnija Casha, luda sam za crtićima svih oblika, u slobodno vrijeme čitam stripove. Ok, sve je manje takvog vremena, ali - ono ja sam sebi malo više cool nego samo obična. 

'Špica' je u parku, tu su nova prijateljstva

Ista je stvar i u parku. Svaki kvartovski park nakon poroda postaje špica za roditelje. Kakav Bulldog, Charlie, prešetavanje u super novim štiklama, Dolac...Odlasci u centar grada su sve rijeđi pa se sve važne stvari počinju događati u parku. Tu se stvaraju i nova prijateljstva. Svi mi imamo prijatelje iz škole, djetinjstva, fakulteta, posla i neke koje smo pokupili 'uz put'. Za sve te znance i prijatelje najčešće znate gdje rade, koje su škole pozavršavali, njihove ljubavne statuse, znate ponešto i o njihovoj obitelji, što vole, ne vole, kakve filmove gledaju, aute voze, znate sigurno i pokoji bizarni detalj iz njihova života...I ono što definitivno znate jest kako se zovu.

I onda upoznate roditelje/prijatelje iz parka. E to je posebna kategorija. S njima se počinje družiti iz dana u dan, sve češće i češće. Saznajete koje kašice vole njihova djeca, kako spavaju, sisaju li, kako reagiraju kada padnu, vole li tobogan ili klackalicu, tko ih uspavljuje, saznate i sve detalje poroda, ljubavne priče njihovih roditelja i da, mnoge intimne detalje...I tako svaki dan nešto novo. No, ono što se ni ne pita ni ne saznaje je kako se ti ljudi zovu. Doista neobično. Odjednom s tim novim ljudima dijelite prilično osobna životna iskustva, a da nemate pojma što rade, kakve su škole pozavršavali, niti njihovo ime. I iako ne uživam u tome da me se oslovljava s mama i ja sve te ljude zovem Karlin, Anjin, Antonijev, Petrov mama ili tata...

Išla sam od jednog do drugog... A kako se ti zoveš? 

Prije par tjedana odlučila sam promijeniti tu praksu. Mislim, ako s tim ljudima provodim većinu svog slobodnog vremena u najmanju bi ruku bilo pristojno da im znam imena pa sam krenula kao u prvom osnovne. Idem od jednog do drugog i onako naivno dječje ih ispitujem: A kako se ti zoveš? A koliko imaš godina? A gdje radiš? A s čime se najradije voliš igrati? Dobro to ne pitam. Sad već imam pozamašnu sekciju roditelja s imenom, no neki dan sam se zeznula pa sam malog Petra pitala kako se zovu njegovi mama i tata. Isprva me gledao malo u čudu, pa se malo češkao po glavi smišljajući točan odgovor, onda je razvukao najveći osmijeh na svijetu i uzviknuo: Pa zovu se mama i tata.