Kolumna Marka Vidaline: To je Potemkinovo selo! Ma, neka je!

Sve je drukčije. Bolje, ljepše. Sve cvjeta. Pun je stadion, ti ljudi koji su ga napunili sjede na novim stolicama. Sad imaju i gdje otići ako moraju, na poluvremenu, zbog pive... I teren je lijepo zelen, zeleniji nego ikad. Oko njega sve plavo. Plava trava, plave ograde, čak ti se na trenutke učini da je i malo previše plavo. I Dinamo, dolje na terenu, igra odlično, efikasno, bez kikseva u obrani... Da, doista je sve drukčije.

- Ma što se ovdje događa, čemu sva ta strka - zapitala se i jedna divlja patka, zaprepaštena svim tim silnim promjenama.

Živi tu, u blizini, ali već dugo nije čula takvu nogometnu buku s Maksimira. Nikad, zapravo. Pa je i ona navratila, u jurećem letu napravila nekoliko krugova, zaradila pljesak, pa konačno sletjela pod sjever i - naklonila se. Eto, da i ona bude dio tog nečega novoga, drukčijega, nikad viđenog.

A onda, usred cijele te euforije, malo zastaneš, razmisliš i pogledaš. I shvatiš da nije sve baš tako blistavo i spektakularno. Je, Dinamo je utrpao tri komada Azerima, a nije primio ni jedan. Da, stadion izgleda ljepše, manje oronulo. I travnjak je novi, čak je "uskrsnula" i loža u kojoj je u doba velikih pobjeda, one protiv Partizana, recimo, šake stiskao jedan Franjo. A danas ih stišće jedan Zdravko. I sve je to lijepo... 

No najveća promjena zapravo je - sreća. Rezultat to na kraju neće sugerirati, ali malo je nedostajalo da društvo s terena sve ne upropasti. Nakon 3-0 pjevaju se ode Krstanoviću, hvali Leku i Vidu, negdje sam čuo i onu "ovo je europski Dinamo". A debeli, stari Mpenza mogao je sve pokvariti već u prvom poluvremenu, ona vižljasta devetka u drugom. I sve ode kvragu! Tribine, travnjak, lože, stolice... Moglo je, ali nije. I to je ta razlika. Konačno. Dugo se na Maksimiru čeka dašak sreće, da se lopta ne odbije baš svaki put tamo gdje ne treba, spominjalo se toliko puta i to čuveno Dinamovo europsko prokletstvo, a sad se, odjedanput, i to okrenulo. Ali zaista je već i bilo vrijeme da "modri" ne prime gol iz dvije odlične šanse, da Badelj zabije iz prvog udarca na gol, da Krle bude na pravome mjestu već u prvom napadu drugog poluvremena, da sudac svira penal koji može, a i ne mora svirati. Da, bilo je već i vrijeme.

Da nije tako ispalo, da nije ta tri gola razlike, stadion ne bi bio baš toliko lijep, a ni ona egocentrična patka ne bi dobila pljesak. Ne bi se ni dobar dio navijača vratio na stadion idući put, čarolija bi velikim dijelom nestala. Ovako će ostati, bar još neko vrijeme. Bez obzira što ovakav Maksimir baš i nije Wembley, puno je više onih koji će se diviti nego onih poput jednog ciničnog prijatelja s juga. Ljubitelja bijele boje, naravno.

- Znaš li što je Potemkinovo selo - pitao me gledajući u stadion.

- Znam... - procijedio sam, znajući i što slijedi.

- E, tako ti meni sve ovo izgleda. Malo jače udariš i sve se raspadne.

Zanemario sam primjedbu i prepustio se čaroliji. Koja će se, valjda, vratiti u grad. Jer nije Dinamo još prošao Neftči. O, ne, nikako. Ima tri gola prednosti, ali i Baku ispred sebe. Sjetimo se Kopera, i tamo je bilo "vatre", pa onda Edinburgha, Ajdovščine... No dok je Dinamo igrao uzvrat s Koperom, trener Zajec gledao je idućeg protivnika. Uoči uzvrata protiv Neftčija, trener Jurčić ne želi ni razgovarati o sljedećem protivniku. Eto, usred priče u kojoj je divlja patka jedan od glavnih protagonista, jedan Zeko nešto je naučio Krunu.