Kolumna: Potpuni trijumf Ivice i Kostelićevih u mom kvartu...
Za mene je najveća pobjeda obitelji Kostelić to što su ljude, koji pojma nisu imali o skijanju, prikovali za TV ekrane do te mjere da, kad vozi Ivica, kompletan birc drhti...
Prije točno 15 godina, na istom ovom mjestu, u austrijskom Söldenu, u startnoj kućici stajao je tada 18-godišnji Ivica Kostelić. Hrvatska je slavila Davora Šukera i broncu iz Francuske, Ivanišević je izgubio treće finale Wimbledona, a Željko Mavrović boksao je s Lennoxom Lewisom za svjetski naslov.
Za “malog” Iveka čuli su tek rijetki. U zastrašujućoj konkurenciji Maiera, Eberhartera, Kjusa, Aamodta, mali Ivica nije izborio drugi lauf. Nije važno, tu je počeo njegov san o olimpijskom zlatu.
Danas, 15 godina poslije, o nogometnoj svjetskoj bronci možemo samo sanjati, tenisači na finale Wimbledona mogu samo turistički, a od boksa je popularnija “Opera Box”.
No Ivica je još tu. U istoj startnoj kućici iz koje je krenuo u svjetski skijaški kup, jučer je krenuo u olimpijsku sezonu. Krenuo je po san, koji je iznio u listopadu 1998. godine. U karijeri je osvojio gotovo sve. Tri olimpijska srebra, svjetsko zlato, bio je ukupni pobjednik skijaškog kupa...
No najnevjerojatniju pobjedu Ivica Kostelić ostvario je kod mene u kvartu, na Jarunu. Da, dobro ste pročitali, za mene je najveća pobjeda obitelji Kostelić to što su ljude, koji pojma nisu imali o skijanju, prikovali za TV ekrane do te mjere da vikendom, kad vozi Ivica, kompletan lokalni birc drhti kod svakog zavoja. Većina ni danas ne zna razliku između vende i tende, slalom livade i one cvijetne. Ali zato se iz birca vikendom ujutro čuje: Ajmo, Ivica! Pazi, tenda. Pardon, venda.
