Komentar: Dosadilo mi više slušati; Eh, kako je nekad bilo

Imam velik problem - nekakav magnetizam, zbog kojeg se na mene nalijepe svaki pijanac, pas lutalica i dijete kraj kojih prolazim. Oni među njima koji imaju dar govora diskutirali bi o košarci, i svaki počinje rečenicu s “Kako je nekad bilo...” A ja, mazohist, strpljivo objašnjavam kako se to “nekad” više nikad neće vratiti, kako je “sad” puno drukčije, kako je u međuvremenu srušen Berlinski zid, kako živimo u drugoj državi, makar se nikamo nismo odselili, kako ima bijelih, crnih, žutih, niskih i visokih ljudi, a samo im je glupost zajednička osobina, kako treba čitati Krležu, Kiša, Andrića i Selimovića umjesto gledanja središnjih informativnih emisija, ali sve uzalud. Svaki će od sugovornika otići svojim putem sveudilj nepovjerljivo klimajući glavom.

Ovo je, dakle, obraćanje svim tim sugovornicima na temu nepovratnog protoka vremena u košarci, a sve argumentirano aktualnim kvalifikacijama za Eurobasket. Živimo u vremenu u kojem Crna Gora dva puta pobijedi Srbiju iako je Srbija osvojila europsku medalju godinu dana nakon što je Crna Gora uspostavljena kao država. Ovo su vremena u kojima Bugarska neće proći na EP iako ima dvije europske medalje. U kojima Austrija ima vrlo pristojnu košarkašku reprezentaciju. U kojima za europske reprezentacije igra cijela momčad Amerikanaca - njih 12. Ovo su vremena u kojima je naša prepolovljena reprezentacija prošetala kvalifikacijama, i u kojima treba cijeniti taj domet. Ma kako to čudno bilo iz perspektive nekadašnjih vremena.